Gospojina u Seonici mjesto susreta i s ljudima
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Mnoga su marijanska svetišta po svijetu, naročito na Mediteranu i sva javna glasila će naširoko izvještavati gdje, koliko, tko je predvodio misu i istaknuti najvažnije iz propovijedi. Vjernici će progovoriti o duhovnom, o miru i nađenome optimizmu.
Izvijestit će i naši lokalni mediji o događajima u Seonici i Prisoju. Ne znam, a znat ću kada odem tko je predvodio misu i što je rekao.
Uz vjernički susret s Bogom, meni je jednako važan, a Bogu jednako drag onaj s ljudima. U Seonicu na misu dolazim odavna i tamo mi je najljepše. Veći događaji su u Sinju, Međugorju, Trsatu, Aljmašu, Lourdesu, Fatimi… Misa je misa, ali u Seonici su moji ljudi. Svi oni koje rijetko, a neke i godinama ne vidim nekako se pojave u Seonici. Vidimo se nakon mise.
I ritual do tada mi je drag; auto ostavim negdje u Omolju, dopješačim do jedne pojate i sjednem na kamen. Idealno mjesto na kojemu točno znam da će hladovina otići tek na kraju mise.
Misu pažljivo slušam uz nekoliko izgubljenim intervala propovijedi kada oči odlutaju po seoskim krovovima i zadrže se na onim najstarijim, nemoderniziranim. Mali žal za prohujalim vremenima koja sam upamtio nisam, samo sam slušao pripovijesti starih ljudi. Lijepo mi je, misli lete godima unatrag, onoliko koliko procijenim da je kuća stara. Župa je stara preko dvjesto godina, a mi koji smo se okupili i jesmo samo dio velike priče u kojoj na svijetu jesu oni koji su sada, oni koji su bili i koji će, ako Bog htjedne, a mi mu pomognemo, iza nas doći.
U pozadini mojih misli se samo čuje božanski zuj propovjednika. U „ono sada“ me vrati plač nekoga tek prohodaloga djeteta kojemu ništa ne nedostaje, ali nešto od roditelja zahtijeva što oni trenutno ne mogu udovoljiti. Onda mi je zanimljivo kako roditelji trčkaraju za potomcima čuvajući ih od gotovo sigurnih ozljeda. Ni oni nisu i ne mogu biti potpuno u misi.
Kraj mise, puževim korakom prema neodređenom negdje, onda nekoliko minuta rame uz rame s nekim koga odavno vidio nisam, a nismo se odmah spazili, jer gledamo ispred sebe da nekoga ne nagazimo. Pozdravimo se popričamo, opet nekoliko koraka, sljedeći; i tako tristotinjak metara i sto pedeset susreta. Onda na pićence, pa na drugo. Ne traje to dugo, jer janjetina se više ne jede tu, kupuje se i nosi kući na ručak. Ako hoću ručati mogu u Seonici ili Omolju jer ja sam gost iz druge župe.
Nemojte misliti da sam nerealan, preemotivan i patetičan. Sasvim sam svjestan da su ovdje poslom došli poneki koji hvataju priliku premjestiti moj novčanik u svoj džep. E pa to neće ići!
Onda je odlazak kući i povratak u popodnevnim satima. More ljudi, časti se i troši. Nemali broj kritičara kaže da se pretjeruje u neracionalnom trošenju. Ma valja razumjeti, ovo je jedinstvena prilika za susret, ovo je vrhunac i kraj ljetovanja i odmora. Odmah po Gospojini kuda koji mili moji, većina na Zapad i oni koji ostaju na posao, gotov šušur, ne ide nam se, ali moramo. Puno je u našem kraju moram, a malo baš želim. Sela ostaju poluprazna, ali nisu ostavljena. Malo tko je otišao da ne navraća i da se ne vrati. Za poslom daleko od starih krovova se ide za zaradom. Tamo srce nije.
Eto mene sutra u Seonicu.
Foto: Tomislav Radoš/Arhiv
