Što nam je najvažnija, sporedna stvar?
Najvažnija sporedna stvar na svijetu je, kažu, nogomet.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Danas počinje jednomjesečni svjetski nogometni spektakl koji ne ostavlja ravnodušnima ni one kojima nogomet nije najbolji „okrugli“ sport. Objektivno, sviđalo nam se ili ne, ovaj nogometni turnir će na mjesec dana promijeniti naše ustaljene životne navike; i protiv toga „dabi reč rekel“. Ne volim pivo, ali nemam ništa protiv utakmice, kauča i umjesto piva, napolitanke. Na žalost u tome nisam izbirljiv, niti znam za mjeru. No, okanimo se popratnih, a posebno jestivih aktivnosti i rekvizita. Nogomet je očaravajuća igra. Moj, loptački, kolektivni sport je košarka, ali kako davno ustvrdi jedan moj lucidni prijatelj, ruka je od Boga stvorena da hvata, usmjerava i izvodi sve moguće bravure. Noga služi za kretanje, nju treba natjerati da bude vješta. Zato je vještina vrhunskih nogometaša zadivljujuća i ne kaže se uzalud da je dodao kao rukom. Aferim!
Sve ovo do sada izrečeno su samo lamentiranja, a cilj je nešto drugo.
Kažu da je nogomet najvažnija, sporedna stvarna svijetu. Čini mi se da kod nas nije. Kod nas su sporedne stvari posao i obrazovanje. U mome slučaju to je jedno te isto. Prekjučer, zvono se oglasilo, kraj sata, a ja još govorim o mojim i učeničkim obvezama za idući tjedan. Žuri mi se u zbornicu, a onda ruka u zraku i pitanje hoću li ja njih pustiti sa sata u srijedu jer Hrvatska igra u 11? Malo se ljutnem i podsjetim ih da sam im prvoga dana rekao da nikada ne puštam sa sata i da me zato nikada i ne pitaju. Znaju oni to, ali traže slabost, oni tako snimaju da učitelj ne treba ići na magnetsku rezonancu. Traže slabost, a to je možda nogomet. Ovaj ga put nisu pešnuli!
Kada sam to ispričao jednome svome poznaniku, ozbiljnom čovjeku, ostao sam prilično iznenađen izjavom „trebao bi ih pustiti“.
Malo sam istraživao kako je to u svijetu i našao ono što sam pretpostavljao; slobodne dane na poslu i u školi daju…ma zamislite južnoamerikanci. Kada Brazil igra u Brazilu ne rade oni u državnim i javnim službama. Kada Urugvaj igra u Urugvaju nema škole. Ja bih se ugledao na Europu, možda Japan iako mi je on malo previše, na ove ne. Ali eto, neka bude, postupimo kao Brazilci i Urugvajci. Njima je nogomet važniji od rada i obrazovanja. Doduše, ne u privatnom sektoru.
Ako još vrijedi ono da je nogomet najvažnija, ali ipak sporedna stvar na svijetu, onda su nama obrazovanje i posao za državu još sporedniji kao Brazilcima i Urugvajcima.
Nisu samo sporedniji od nogometa, to bi još bilo svarljivo. Škola gubi primat s kolinjem, jer se događalo da roditelji pravdaju cjelodnevni izostanak zadržavanjem djeteta na kolinju iako nije od pomoći. Eto kao djetetu zanimljivo. Sada je svinjokolja svedena na turističku atrakciju bez turista i zamijenjena drugom važnijom stvari od škole. Išla obitelj u Split u šoping pa poveli i moga učenika da ne ostane sam kod kuće kada dođe iz škole, a 17 mu godina.
I na sprovod se mora s posla, makar se radilo o prababi kolege s kojim inače i ne razgovaram.
Ja bih ovako, ako poslodavci u privatnom sektoru daju slobodno i skraćuju radno vrijeme, onda neka bude i u javnom i državnom sektoru.
Znam da neće biti! I zato prvi mi, drugi Brazil, treći Urugvaj. Samo da tako bude i u Kataru. Ili možda Katru? Ovo je već neka druga tema.
