Moja njiva kao Kosovo 3
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Nevrijeme je poharalo Europu, snažan vjetar i nabujala voda uzrokovali velike štete. A naše Duvno i ovaj put prošlo liše. Ipak nije bilo bez nekih sitnih šteta. Meni otkinulo kapu s dimnjaka i kapa razbila dva crijepa i samar.
Nije moj dimnjak i sitna šteta tema, nego je jugovina srušila drvenu banderu desetekilovoltnog dalekovoda koji se preko Rudina i Šišovićeve farme spušta u polje i napaja niz sela strujom. I opet, osim bandere, nije bilo neke štete. A opet moram pisati. Mogla je šteta biti veća, ali su se žice naslonile na jedan bor i jednu jelku. Cijeli spektakl od vatometa. Kako samo gori i dimi sirovo drvo! Da nije bilo bora žice dalekovoda bi pale pred susjedovala ulazna vrata, a malo niže na ulicu Virgilija Nevjestića. Prometnu ulicu. Bor i jelka su posječeni ni krivi ni dužni, nisu oni došli žicama, nego žice njima. A nisu bili Elektrini, već moje i susjedovo.
I opet ćete reći, događa se, nevrijeme. Istina! Neš ti jelke. Dopustio sam ja da posjeku dvije koje su bile ispod žica, iako su jelke posađene prije bandere i žica. Ali, ima jedno ali, još prije dvije godine, doduše usmeno, upozorio sam ljude iz Elektre da će se bandera srušiti. Naime, na njoj djetlići, već godinama rade, iskopali gnijezda i sebi i drugim pticama. Nabrojao sam preko dvadeset rupa. Jednom mi nisu ništa rekli, a drugi put ustvrdiše, dok smo promatrali banderu, da se neće srušiti. I bili su u pravu neko vrijeme, ali od preključer nisu u pravu jer se ipak srušila. A pod tom banderom je voćka i pod tom banderom cijepam drva. Ali, ništa za to, važno je zdravlje.
Naš savršeni sustav nemara
A bandera ima svoju povijest. Bio sam dijete kada je moj otac pokušao utjecati da se ne usadi pet-šest metara od međe, već uz kraj. Obećao mu pokojni Tone Ćavar da će biti uz među, ali kad se otac vratio s posla bandera je bila usađena u njivu. Bio je ljut kao ris, ne na Tonu, jer je Tone, koji je samo kopao rupu gdje mu zapovjede, pokušao objasniti tadašnjim šefovima, prije pedesetak godina da ne bude tu. Ali ni njega, ni oca nitko ništa nije pitao. Zato je kuća nikla dalje od žica. Banderu je Elektra posadila besplatno i gdje je htjela, a izmještanje se, kako čujem… plaća. Na tu njivu je tadašnja Elektrina uprava i tadašnja Pošta usadile nekih jedanaest bandera. Budući da se tada njiva orala, orač je morao biti slalomskih vještina, poput Ivice Kostelića. Većina od njih jedanaest dijagonalno siječe njivu. Stare seoske šaljivčine su našu njivu zvali „Kosovo 3“. Tada su, pogađate, na Kosovu, nikle dvije termoelektrane, a oko njih je bilo manje žica nego na našoj njivi. Meni, kao djetetu, bilo krivo; što nam oni imaju njivu zvati Kosovo?! Ljudi zaboravili, a ja ostario i ne bih se sada vrijeđao na takvu tričariju od šale.
Većina bandera je i sada tu. Elektra je uklonila svoj niski napon, većina bandera je ostala zbog rasvjete sela Kola. Kabel na sred voćnjaka mogu dohvatiti rukom. Te šezdesetogodišnje bandere su istrunule i naherene. Jednu drži kabel koji bi ona trebala držati. Njih oboje se naslonilo na betonsku banderu. To nije Elektrin posao, već posao sela Kola. A selo ga radi ko spućeno. Da se kabel može dohvatiti rukom, govorio sam prije nekoliko godina. Sada nisam govorio za banderu. Čekam da se žica otkine, bandera padne i prijavi se sama. Zamrzit će me ljudi, samo zanovijetam. Nagela ju je jugovina, na drugu stranu će je privratiti bura, pa dok izdrži. Tko zna hoće li bure više ikako biti?
Opet, moje je paziti, da ne bi bilo pec pec.
Ne znam ima li smisla bilo kome bilo što govoriti? Naše institucije, ustanove i javna poduzeća odavno njeguju savršeni sustav nemara. Šuti i trpi, ili jalovo zanovijetaj. I mi bismo u Europu? Jadna Europa… ako nas primi?
