Ono što se događalo protekli tjedan u Srbiji nije ostavilo ravnodušnim cijeli svijet, a nas pogotovo jer iako smo različite države tako smo mali i tako blizu da se ne možemo praviti da je to negdje, to je tu u našem predvorju.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Ne namjeravam komentirati što je uzrokovalo ovakve čini, jer je puno toga rečeno i nabrajano. Tako je kriva gomila oružja, krivi su oni koji zločince iz prošloga rata promoviraju u junake i uzore, kriva je gomila oružja, kriva politika, krive nove tehnologije, kriva obitelj koja nema vremena za djecu, kriva škola koja još koliko toliko obrazuje, ali ne odgaja. Sve to jeste i sve navedeno snosi svoj dio odgovornosti. Na žalost, ljudska priroda je takva kakva jeste i treba mukotrpno raditi da se odgoji biće spremno ovladati svojom tamnom stranom.
A ja biž’ da me ne uzmu za svidoka
A čini mi se da se svodi na činjenje i nečinjenje svakoga od nas. Tako se iz djetinjstva sjećam jednoga davnoga razgovora odraslih ljudi koji nisam najbolje niti razumio. Razgovor je bio prožet s puno onoga neizgovorenoga što su oni potpuno razumjeli, a ja nisam jer nije bilo važno izgovoreno, nego nerečeno. A onaj koji je prepričavao događaj završio je priču s rečenicom „a ja biž’ da me ne uzmu za svidoka“. Kasnije sam doznao i shvatio da su se dvojica posvađala i potukla, što je on vidio i čuo, ali oni nisu vidjeli ni čuli njega jer je pobjegao da ne svjedoči na sudu jer je sukob imao sudski epilog.
Svatko od nas ima svoje strahove i svoj konformizam zbog kojih ne želi imati problema. Moj djed i njegovo društvo su priče o Drugome svjetskom ratu često završavali iskustvenom mudrošću kako je u ratu najbolje biti slijep, gluh i nijem.
I jedna i druga mudrost vrijede ako neće proizvesti teške posljedice, neka se sude i tuže, neka se i tuku, ali što ako…
I tu dolazimo do onoga što se događalo samo u Americi, a sada došlo u susjedstvo. Omiljena meta su škole zato što taj napad najviše boli. Svatko od nas danas mora smoći hrabrosti alarmirati ono što vidi i čuje. Baš svi. A pogotovo glavu u pijesak ne mogu gurati oni u institucijama, od škole, policije, politike, socijalnih službi, pa do vijeća za elektroničke medije ili kako se već zovu.
Tko bi što trebao raditi, najbolje zna svatko na svome poslu.
Osobno, mogu reći nešto o onome u čemu jesam. U školama se mora vratiti odgoj uz obrazovanje i ne smije se smatrati izgubljenim vremenom razgovor s djecom o onome o čemu ona žele razgovarati. Ne mogu, zato što smatram da sam potplaćen, zabijati glavu u pijesak i mrmljati kako me nije briga i u najboljem slučaju prati savjest nadom da će netko drugi uočiti što ja nisam i stat ću tome čovjeku…iza leđa.
Kada vrag odnese šalu nema biž’ da me ne uzmu za svidoka jer posljedice nadilaze rizik kojega se bojimo.
Poznata je pjesma izvjesnog Martina Niemollera o sve onome što je nacizam proizveo svijetu, a na kraju i Njemcima. Vrijedi ponavljati više puta i upotpunosti shvatiti poruku. Ona je jasna.
Verzija teksta zapisana na monolitu New England Holocaust Memoriala u Bostonu:[3]
Prvo su došli po komuniste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio komunist.
Zatim su došli po Židove,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio Židov.
Zatim su došli po sindikaliste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio sindikalist.
Zatim su došli po katolike,
a ja se nisam pobunio
jer sam bio protestant.
Zatim su došli po mene,
a do tada više nije bilo nikoga
da se pobuni
