U DUVNU BI SE MOGLO ŽIVJETI, AKO BUDE PAMETI
Živjeti na brdovitom Balkanu, u brdovitoj i grbavoj Bosni i Hercegovini nije lako. Velika je količina nezadovoljstva stanjem u našemu Duvnu. Onda započnu usporedbe s drugima, uglavnom s onima kojima, barem po našem sudu ide puno bolje nego nama. Tako i treba biti i to je zdrav nazor, uspoređivati se s boljima od sebe. Jao onima koji se uspoređuju s očito gorima. To je ona, šuti, vidiš kako je njima, nama je još dobro kako je moglo biti, mogli smo završiti kao i oni. Dakle, bez obzira na okrenutost lošemu, dobra stvar je gledati one bolje od sebe pa i zavidjeti im, a onda nastojati ih dostići i prestići.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Loše je reći da nikada nije bilo gore. Bilo je, itekako. Neću se vraćati u daleku prošlost, ni spomenuti ratne godine, osim u ovoj rečenici, može iza milenijske dvije tisućite. Oni koji su tada bili roditelji male djece morali su prve, druge, treće godine trećeg tisućljeća, ako su htjeli, a svi su htjeli cijepiti djecu sami platiti. I tada je stajalo da je to trošak zajednice, a ne roditelja (namjerno ovako formulirano, jer ništa nije besplatno, samo je pitanje tko će i kako nešto platiti). Obrazlošenje je bilo jednostavno, nema cjepiva, ako želiš idi i kupi. Zna se da postoji nezadovoljstvo visinom i trajanjem dječijeg doplatka, ali donedavno je to bila misaona imenica. Znam kada je i uveden jer su moja djeca taman premašila petnaest godina, pa je ta pripomoć za moju obitelj prohujala s vihorom. Tko nam je kriv kada smo djecu rađali prerano ili prekasno. Idemo dalje oko subvencija za djecu; potpuno plaćeni učenički prijevoz je bio nezamisliv i da ste to nekome spomenuli kao mogućnost rekli bi vam da buncate. Opće je ludilo spominjati besplatne udžbenike, a pojam cjelodnevni boravak je bio nepoznanica. Samo rijetki su prepričavali kako su im kazivali da to postoji na Zapadu. Kada smo već krenuli od dječije dobi, danas općina mladima ulijeće i u trošak izgradnje ili kupnje doma.
Zadnja vijest je da općina s šezdeset tisuća maraka podupire proljetnu sjetvu ratarskih i povrtlarskih kultura.
Zapravo, tih godina je većina bila opterećena slabim i neredovitim plaćama, doprinosima na minimalac, a često i prečesto radom na crno. Na crno i s doprinosima na minimalac su se suočavali i oni sretnici na njegovom veličanstvu, državnom poslu. Država je sama sebi radila na crno.
Dakle, uza sve nedaće koje nitko ne može poreći, nikada se u Duvnu nije živjelo bolje. A daleko smo od uredna života urednih država i urednih općina razvijenog svijeta. Ipak se krećemo, ali nedovoljno brzo. Svijet se mijenja i mi s njim. A ta naša promjena ne može biti zakašnjela reakcija, već brža, pravovremenija, kompetentnija.
Uskoro nećemo, a možda i nikada sustići Skandinavce, Nijemce, Austrijance, ali možemo bolje i nakon bolje opet živjeti teže nego oni tamo. Ali ima ono najvažnije – ovo je naše. Nije kao tamo, ali je naše.
Ne želim vijesti o doseljenim ljubiteljima prirode i antistresne ruralnosti, već povratak naše mladosti spremne raditi i zaraditi, ne onoliko kao tamo, ali dovoljno za život ovdje gdje je rođena.
Čini mi se da nam je to na dohvat ruke. Samo malo više pameti i manje sebičnosti. Na političarima je najveća odgovornost, ali ne sva.
Ne grintajte, za sada mi se samo čini. Pukao me možda slabo argumentirani optimizam. E to je početak. Pesimizam se nije pokazao plodnim.
