U ovome tjednu je bila vrlo zanimljiva prepiska između „neformalne grupe građana“ iz Mesihovine i ravnateljice bukovičke škole.
Piše: Božo Krajina
Prvo su priopćenje napisali iz neformalne grupe građana mjesne zajednice kako bi obavijestili javnost i izrazili nezadovoljstvo zabranom održavanja skupa o problemima i radu mjesne zajednice. U tekstu kažu kako im ravnateljica škole nije dopustila ulazak u školsku zgradu, a skup nisu mogaodržati ni pod otvorenim nebom u školskome dvorištu. Uslijedio je, rekao bih, očekivani odgovor i objašnjenje zašto nisu mogli održati skup. Nisu mogli jer ga nisu najavili i sukladno zakonu i svim zakonskim i podzakonskim aktima prrovođen je zakon kako ga se ne bi kršilo.
Ogorčeni iz „neformalne skupine“ se pitaju čija je škola koju su i oni osobno obnavljali kupujući materijal i ugrađujući ga dragovoljnim radom? Dobili su odgovor da su sudjelovali i oni koji im ne daju u školi održati nenajavljeni skup.
Kao vrlo eksploatirani argument spomenuti su i branitelji. I tu je odgovor bio kako smo svi, bolje reći skoro svi mi branitelji. Pozivanje na braniteljstvo bi mogla biti posebna tema, a za sada samo misao kako u zdravome društvu nitko ne bi smio biti ponad zakona. I bez toga, ako smo svi ili skoro svi branitelji onda nitko i nije jer smo svi privelegirani.
Što se tiče zakona za njega nisam znao. Kažu da neznanje ne isključuje odgovornost pred zakonom. Dakle, ovo ljeto sam bio jedan od mnogih sudionika „kršenja zakona“. U nas još postoji lijepa praksa obilježavanja godišnjica mature. Tako su zaredale i ove godine godišnjice. Neću ih prebrojavati, ali sam ja sudjelovao u tri. Na primjer, isti dan je bila desetogodišnjica i dvadesetogodišnjica mature. Lijepo je bilo vidjeti kako škola vrvi učenicima, makar onim bivšim. Za četrdesetogodišnjicu sam se uživio u ulogu vodiča i skoro natjerao svoje u obilazak zgrade kako bih se pohvalio kako nam je lijepa i opremljena u odnosu na naše vrijeme. Posebno sam ih „davio“ lijepo uređenom gimnazijskom knjižnicom. Ne znam da je itko tražio bilo kakvo odobrenje. Najavimo se osoblju škole telefonom, ljudi nam otključaju zgradu, posjednemo u učionice i dva sata se zafrkavamo i obilazilo. Volimo mi ovu svoju zgradu bez obzira kako smo učili. Puno više ju volimo sada nego dok smo bili učenici.
I bez godišnjica mature često izvan nastave vidim „neformalne skupi“ djece kako sjede u hladovinu u školskom dvorištu. Ne vjerujem da su podnije zahtjev.
Nitko nije protiv nekakvih pravila i reda, ali škole bi trebale biti otvorene za sve aktivnosti.
Ma, da ne davim dalje; očito je riječ o dva ovna na brvnu. Antagonizam je to onih na vlasti i onih koji nisu. Dobar dio onih koji nisu i ne žele, a da među njima ima i ambicioznih i sklonih manipulaciji-moguće.
Kako bilo, prosječan Duvnjak sve ovo sažme u drskost onih na vlasti.
A ta rastjerana skupina je sigurno održala svoj neformalni skup, negdje u birtiji gdje se najlakše Duvnjaci dogovaraju. Siguran sam da je birtijsko druženje dalo bolje plodove nego da se raspravljalo u školi. U školi smo svi mi, barem ponekad zamuckivali.
Lokalni izboru se pred vratima i pokazuje se lagana nervoza. Političko natjecanje poželjno, ali mi se ovo čini jalovo gacanje po smrduckavoj, provincijskoj, politikantskoj močvari.
