Prije dvadesetak godina u ponudi jednoga splitskog restorana pročitali smo sljedeće: Riječni rak – 100 kn, Riječni rak (Duvnjak) – 120 kn/porcija. Negdje u isto vrijeme na pijaci u Zenici, čovjeka koji je tamo prodavao ribu, pitali su odakle mu je karaš – drlja? „Iz Jablaničkoga jezera“, odgovorio je prodavač. „Jablaničku drlju neću, da je iz Buškoga jezera kupio bih“, rekao mu je tada kupac.
Rak iz rijeke Šujice, dakle, kao i žabe ulovljene na Duvanjskom polju, oduvijek su bile cijenjena roba kod dalmatinskih gurmana, a ljubitelji dobre slatkovodne ribe sve više vole i cijene buškoblatski ulov. U ovom tekstu, dakle, želja nam je progovoriti koju riječ više o tomu kako čuvamo i koliko koristimo bogatstvo rijeke Šujice i Buškoga jezera. U ratnim i prvim poslijeratnim godinama, naime, zbog krivolova i potpunoga izostanka bilo kakve kontrole i nadzora, autohtone vrste u rijeci Šujici bile su ozbiljno ugrožene. Svake je godine bilo sve manje pastrmke, klena i oštruljka, a nadaleko cijenjenoga šujičkog raka i žabu bilo je sve teže vidjeti, a kamoli uloviti. Stanje je bilo toliko ozbiljno da je postojao opravdani strah od njihova potpunoga nestajanja.
No, zadnjih je godina situacija puno bolja, žaba i rak su se vratili u Šujicu, a duvanjski pecaroši opet se hvale veličinom i količinom ulovljene ribe. Što se pak našega jezera tiče, tu, osim krivolova, na riblju populaciju uvelike utječe i potreba Republike Hrvatske za strujom. Za hidrološki nepovoljnih godina, naime, HEP količinu vode u jezeru u ljetnim mjesecima nerijetko svede na biološki minimum, što neminovno za posljedicu ima smanjenje ribljega fonda u jezeru. No, unatoč svim gore spomenutim problemima, Buško je jezero i dalje bogato ribom. Uz autohtone vrste, koje su tu došle prirodnim putem, u jezeru ima šarana, soma, a odnedavno ima i smuđa. Prema našim saznanjima, šaran je u jezero stigao planski, još 80 – ih godina prošloga stoljeća, dok su i som i smuđ u jezero stigli manje više ilegalno, na zasad još uvijek neutvrđeni način. Unatoč zadovoljstvu sportskih ribolovaca koji su iz Buškoga jezera znali vaditi somove teške 50-ak kg i dobre komade smuđa, nekontrolirani unos ribljih vrsta mogao bi jezeru donijeti više štete nego koristi. Naime, oni koji se u to više razumiju, strahuju da bi se u vodi mogle pojaviti vrste vodenih predatora koje su u stanju potpuno poremetiti prirodni red stvari i doslovno potamaniti svu ostalu ribu. Ako, dakle, želimo sačuvati ono što još uvijek imamo, nužno je uvesti još više reda i nadzora na našim vodama.
Milan Vukadin/Tomislavcity
