Dok je koračala prema sestri, uzbuđena i ponosna, Ana je užasnuto zurila u nju kao u prikazu. Bijaše na samom rubu plača, prestrašena i usplahirena.
Tek tada opazi Petra da mladić korača iza nje. Vidjevši strah u sestrinim očima požuri šaljivim tonom:
– Dolazimo u miru! – zacvrkuta podižući dlan.
Ana već bijaše sluđena zbog sestrine drskosti zbog čega se “pekla na živoj vatri” strave i užasa. Nije, međutim, imala vremena protestirati.
Sestra-učiteljica odlučila je do kraja joj zagorčati dan.
– Nisam ga ja pozvala, mala, tako da znaš! – požuri se ispričati podižući ruke u obranu – Eli, tako? – doda okrećući se mladiću kojem ne bijaše puno ugodnije od zabezeknute Ane.
Doduše, ni Petra nije znala što točno slijedi, tek se nadala da će sve ispasti dobro.
– Nu, sidi k nami! – dlanom ponudi mladića sjedajući na prostirku položenu na travu.
Nije gledala u sestru, baš kao da se to nje i ne tiče.
Ana se toliko zastidjela ponovnog susreta s momkom, da se jedva svladavala da ne vrisne, ne odmagli, zaplače i glasno opsuje sestru – što god, samo da ne stoji tu “ukipljena ka drvena Marija” premirući od stida.
Ni njemu nije bilo ugodnije. Meškoljio se i ispod oka plaho motrio usplahirenu Anu, pa Petru, pa obarao pogled na travu…
– Ma, site već jenom, judi! Pravite mi osinj! – šalila se Petra, vukući sestru za rukav.
Ani nije bilo do šali, ali ju šutke posluša. Mladić učini isto. Sjedoše stisnuti svatko svojim stidom.
– Gle, mala… On zna. – Petra će odmah u glavu, pokazujućia na Ivana – I blago se nadan da te doša zaprosit…
Rekla je to suho, oštro, gotovo zapovjednički i odmah ustala.
– Pa, eto… ostavjam vas dvoje nasamo. Pamet u glavu! – zaprijeti im kao da su pred njom đaci, prvašići, te se mirno udalji.
Nije dugo čekala.
Njih dvoje se brzo rastadoše, te se vrati k sestri glumeći da joj se ne žuri čuti šta joj ima za reći.
– Onda..? – reče nastojeći sakriti buru u srcu.
Ana se nasmija kroz suze.
Oči joj sjajile neizmjernom, dječjom radošću. Nije morala odgovoriti. Sve je pisalo u njima.
Bacila se sestri u zagrljaj mahnito ju stežući uz jecaje pomiješane sa smijehom.
– Oli će te ženit mala, a? – vrisnu Petra ispod glasa.
Kimnula je s dlanom na ustima bojeći se da sanja.
Petra je majčinski zagrli i napokon duboko odahnu.
– Ame majko! Pa, ća ti je reka, a?
– Krivo mu što mu nisan odma rekla… – prošapta i glas ju izdade.
Plakala je od sreće, od ganuća, od zahvalnosti…
– Eto ti, na… – Petra ju opet zagrli – A, ti bi mučala… Ame, majko!
Izvan sebe od radosti i ganuća, grliše se i ljubiše uz glasne zahvale dragom Bogu “što Ga ima”.
Na povratku, Ana sestri svečano šapanu kako bi voljela da joj ona bude “vinčana kuma, ako joj nije mrsko”.
Ozareno joj lice najednom zadobilo neku mekoću i sjaj od čega je istodobno izgledala i djetinjastije i ženstvenije.
– A-a-a… – povika Petra šireći ruke silno dirnuta – Ame, mala! Niko sritniji o mene, samo… Neće ti ćaća dat, mala! – uzdahnu sažalno nježno
grleći polusestru.
– Nek neće! – procjedi Ana kroz zube oštrije nego je Petra vjerovala da može to snebivljivo, plaho djevojče.
Za tili čas, spala joj sa srca gromada jada što ga sapinjala stidom.
I umah se preobrazila.
Valjda nešto vrijedi kad nije odbačena, ponižena i osramoćena.
I evo… već je odlučna i spremna suprotstaviti se čak i strašnom Petrinu “tovaru o ćaće”, zatreba li.
– A, Gospe moja! – čudila se Petra – Ma, di je ona plačkivica od maloprin, a?
Kako je to čudno… – pomisli ganuta – Samo jedan mali koračić dili pakal i raj.
Koraćić na koji se mnogi ne odvaže.
Isti dan Luka je majci odnio maštuluk: “Ćer ti se udaje, stara – skidaj pršut!”
I odmah joj silno omilje Mulica, te ju iz poštovanja i zahvalnosti trenutno prestade zvati tim pogrdnim imenom.
Sve se u toj kući stubokom promijenilo kada je s oltara “navišćeno – u ime Božje, ženi se…”
(Nastavlja se)
Mulica/Tomislavcity
