Dane je zavolio Anku, jako i iskreno, onako kako se rijetko voli žena.
Buknuli su u njemu dotada nepoznati osjećaji onog trenutka kad je u Ankinim očima vidio nevinu ljepotu.
Trudio se zaboraviti nečasno ponašanje prema njoj, ali nije išlo. Osjećao je grižnju savjesti. Bio je uvjeren kako će Anka svima ispričati o njegovu hirovitu nasrtaju. Imala je na to pravo.
Teške misli rojile su se u Daninoj glavi dok je s braćom kosio livadu.
– Nešto te je dobro ošamutilo – obrati mu se za objedom stariji brat – nisi sav svoj?
– Boli me zub, nije mi ni do čega – slaga uvjerljivo.
– Nema teže bolesti! – povjerova mu brat.
Dane je razmišljao kako bi radije podnosio zubobolju, nego ono što ga je snašlo. Bojao se nedjelje kad se poslije mise sastanu djevojke i momci. Uz pjesmu i igranje kola obično pričaju o novostima u mjestu. Bilo mu je teško kad se nedavno govorkalo o Venki i Ivanu.
Razmišljao je kamo će pobjeći u nedjelju?
Isplanirao je otići na staje. Poslat će njihovu najmenicu neka ode k misi, a on će čuvati ovce. A navečer, kad dođe kući, neka mu je Bog upomoći?
Na opće čuđenje kućne čeljadi, Dane se uputio prema staji pravdajući se željom za odmorom od koševine.
Najmenica Janja se uvelike razveseli kad je Dane odmijeni u čuvanju ovaca. Bila je to za nju lijepa i rijetka prilika.
Možda bi ljetna nedjelja i bila dobar odmor za Danino tijelo da mu nisu bile umorne misli. S njima je uvijek teže.
Osluškujući glasanje ptica na šumskom proplanku, Dane je u mislima bio u crkvenom dvorištu. Vidio je kako ga djevojke traže pogledom među mladićima došaptavajući se kako je bio nasilan prema Anki. Vidio je i svoje prijatelje kako se zgražaju na tu vijest. Najviše ga zaboli slika zabrinuta Ankina oca Bariše. A onda će i Venki bit žao kad čuje za bratovu sramotu? Svakako joj je nezgodo zbog trudnoće. Blagi će se smrknuti pred očima, on ne podnosi oholost i nasilje. Jaga će naglas zakukati i zdvajati kako joj se sve sastalo?
Na trenutak bi Dane odmarao misli u pogledu vjernog psa Šare, činilo mu se kako ga jedini on ne će prezirati, oni su pravi prijatelji, odavno.
Dugi ljetni dan bio je na izmaku kad je Dane stado dotjerao u veliki tor. Janja ga zahvalno pozdravi s dižvom u rukama, spremna za mužnju. On se polako uputi nizbrdicom prema selu.
Iako je bio spreman prihvatiti prijekore i prijezir jer ih je zaslužio, prepade se glasova što su dopirali ispred kuće.
Prepozna Barišin glas i ostade zatečen. Klonuše mu koljena i srce brže zakuca. Osluškivao je pritajen iza plota.
Bariša i Blago su mirno razgovarali sjedeći ispred kuće. Pričali su o Ivanu i Venki. Bariša je spominjao Ivanovo pismo i vjenčanje čim završe poslovi u Dubrovniku.
– Znaš li ti, Jage, kakvu likariju za zubobolju? – upita Bariša – moja se Anka ovi’ dana žali na zub, ne progovara, nije ni k misi išla?
– Stavit zrno soli u zub, kažu, česam biloga luka ili kap rakije?– izdiktira Jaga pa ulazeći u kuću promrmlja sebi u bradu – svak ima svoju „ zubnu bolu“. – Bio je to poznati izričaj za kakvu životnu teškoću.
Dane je istog trena otrčao zahvaliti Anki što ga nije „na glas iznila“. Obostrana ljubav lišila ih je zajedničke „zubne bole“.
Iva Bagarić/Tomislavcity
