Vrijeme je došašća, blagog vremena koje ulijeva nadu i obećava radost. Ta radost osjeća se u susretima, kao da su „nebesa zarosila odozgo“ kroz mise zornice. U našem kraju su, Bogu hvala, jako posjećene.  

Crkva iznova daje priliku vjernicima, nudi opći oprost po propisanim uvjetima koji uključuju i posjet crkvama sv. Franje gdje su već početkom adventa postavljene jaslice, 800 je godina od prvih koje napravi sv. Franjo. Kako lijepa prilika i veliki dar posrnulom čovjeku. 

Prosinac je mjesec veselja, ali i tužnih obljetnica. Mara ih uvijek proživi u sjetnom raspoloženju, kao da božićna radost sa sobom drži za ruku i tugu koja se za običnih dana pritaji.  

Ona je stoga svesrdno prigrlila priliku molitve za opći oprost, ta ima toliko njezinih koji su nestali u ratnom vihoru, potrebiti su molitve. Prisjeti se svojih stradalih na Lugu prije 80 godina: Stipe, Gabre, Anice, Bariše, Ivana, male Mare…; nestalih na križnom putu: Marka, Ilije, Trpimira, Vinka, Slave, Rafe… 

Marin sin Ante se u prosincu spominje stradalih na Oklajnici, Ljilje i dvojice Ivana, bili su mu prijatelji, suborci. On je preživio rat, ali je ostala rana koja u prosincu jače zaboli. Prisjeti se i Petra, Ilije, Tomislava, Mesuda, Mate…  branitelja zaspalih na kupreškoj visoravni. 

Iva Bagarić/Tomislavcity

Zagledana u jaslice, mlada Jelena razmišlja o teško bolesnoj sestri. Postavlja pitanja koja traže odgovor. Zašto? Kako dalje? Čini joj se kako ne nalazi odgovor, ali osjeća utjehu.  

Jedna Iva se u molitvi pred jaslicama sjeća preminulog supruga, otišao je u sredini svojih dana. Nema ga već četiri Božića, a ona živi od ljubavi prema njemu, ljubav ne umire, u došašću njezin plam postane jači. 

Brojni ćemo ovih dana s molitvom na usnama ispred jaslica tražiti utjehu i oprost, njih ne možemo kupiti, iako je ovo vrijeme kad kupnjom blažimo sveprisutnu glad za puninom.  

Pogled nam luta po stazicama koje vode do štalice gdje u jaslicama leži Dijete, mali Bog rođen u siromaštvu. Suprotno od onoga što mu pripada kao vladaru svjetova. On se ne buni. Ni Marija se ne žali, ne prosvjeduje. Prihvaća. Šutljivi Josip pomirljivo štiti obitelj. U Josipu se zrcale svi dobri očevi, mirni i jednostavni ljudi koji rade i šute. 

Pastiri hodaju prema štalici, prate zvjezdani sjaj, vjeruju nebu. Kraljevi nose darove, odjeveni u grimizni baršun. I oni su zagledani u nebo, prate svijetli smjerokaz i slijede ga. Traže, putuju izdaleka, ne odustaju. Vjeruju da će ih znak s neba dovesti na pravo mjesto. 

Iva Bagarić/Tomislavcity

A svi putevi tih i ovih dana vode tamo, u siromašnu štalicu gdje na slami leži Dijete, Bog za kojeg nije bilo mjesta u gostinjcima. Dolaze mu mali, u pastirskim odorama i veliki, s kraljevskim plaštevima. Klanjaju mu se. Griju ga životinje, vol i magarac, jer mu ljudi ne ponudiše toplinu. 

On u liku Djeteta pruža ruke i nudi osmijeh, svima. Tješi majku koja oplakuje sina stradalog u prometu. Pokazuje joj da njezina bol ima smisla. S njim se može nadići tuga, s njim se može pronaći mir. 

Svi koji se zagledaju u jaslice shvatit će kako žrtva ima smisao, maleni nisu neznatni, dapače.  Blago onima koji se ovih dana mogu zagledati u jaslice, tamo će naći ljubav koja oplemenjuje Svijet. 

 Iva Bagarić/Tomislavcity