Ruža je bila jako pobožna, takvih je bilo dosta u duvanjskom kraju, ali malo ih je nosilo titulu trećarice. Kao mlada žena postala je članica trećeg svjetovnog reda, nedjeljom bi nosila bijeli pasić preko crne modre i ispovijedala prve petke Srcu Isusovu. Osjećalo se njezino podrijetlo u blagoglasju hercegovačke ikavice, drugačije od duvanjskog govora, a samo neki su znali da joj je bliski rod fra Rafo Prusina, svećenik ubijen u Mostaru i bačen u Neretvu 1945. godine.
Djelujući u na župi Roško Polje prije rata, fra Rafo je posjećivao Ružu i poznanike koji su iz duboke Hercegovine doselili u podnožje Jelovače gdje su od davnina imali staje. On ju je uputio u treći red i darovao joj bijeli pleteni pasić, znak franjevaštva. Taj pasić Ruža je čuvala kao najveće blago.
Kako bijaše razumna i blaga žena, životom je svjedočila svoju vjeru živeći u skladu s jetrvom koja bi znala reći u šali:
– E, kad te zapane jetrva trećarica pa se ne moš s njom priričit da ti je sto muka, nije ni to lako?
– Nosi te dobrina!- kazala bi Ruža uz blagi osmijeh koji je otkrivao veliki razmak između prvih zuba, u narodu zvani „struga“. Oni praznovjerniji su to tumačili kao znak sreće.
Zarana su se Ružina leđa pogrbila, vjerojatno zbog bremena granja i sijena što ih je nosila na sebi uzdržavajući brojnu obitelj. Iako su bili imućni i imali svoje ovce i pastirice najamnice, Ruža je kao gazdarica najviše služila svima. Samo je ona znala da je njezino veliko breme bilo fra Rafino mučko ubojstvo.
Doživjela je Ruža duboku starost i potiho priželjkivala odlazak. Držeći krunicu u rukama poslije molitve bogobojazno bi šaputala:
– Bože budi volja Tvoja, a ja sam „vik izvila, kruv izila“, vrime je za onaj svit – onda bi dugo oko ruku ovijala krunicu čija su zrnca izgubila nekadašnji sjaj.
– Sve je moje uza me, Matina krunica i Rafin pasić, sve od ovoga svita što želim ponit sa sobom – govorila je poluglasno ako bi itko bio u blizini, nije tražila veliku pozornost za svoj monolog.
Kako velikim moliteljima ne treba puno pažnje, baki Ruži je bio dovoljan samo nečiji pogled, osjećaj da ju netko sluša. Iznova bi započela istu priču, svoju priču.
– Ovu mi je krunicu donia Mata iz Sinja kad je iša pišice Sinjskoj Gospi na zavit. Nije mi tada kaza za šta je zavitova, ta bilo je potriba napritek, ali sam slutila. Kad sam druge godine rodila sina posli četiri ćeri, čula sam kako reče: „Vala ti, Gospe Sinjska“.
Pričala bi Ruža to svojoj nevisti koja je svaku njezinu riječ znala napamet, čak bi znala kad će uzdahnuti, kad zašutjeti, kad potkupiti crnu modru oko koljena i spomenuti:
– Dobro ti mi noge zebu, okamenile se, ničim se ne daju zgrijat.
A kad bi je steglo u prsima ili joj došla slabost, baka Ruža bi dizala kažiprst i ganutljivo napominjala:
– Nevista, ti znaš moju najveću želju. Znaš di su ukopne aljine i Rafin pasić – tu bi je uvijek glas izdao, zadrhtao pa bi sjetno i tiho nastavila:
– Rano moja neprižaljena. Di skonča, u ladnoj Neretvi. Bože moj, daj da istina izađe na vidilo, da se mučenici ne zaborave i da se zlo ne ponovi. A zlotvorim nek Bog sudi, njegova je zadnje. Od mene i od mog roda im je oprošćeno.
