Ljudi na istu pojavnost reagiraju različito, po onoj narodnoj „sto ljudi- sto ćudi“. Kad je riječ o roditeljstvu i dječjem odgoju, u našem kraju su bili uglavnom zdravi i prirodni, utemeljeni na životnom iskustvu više nego na teoriji, a naslonjeni na nauk vjere. Bitne stvari su jasne same po sebi, pretjerano tumačenje i razglabanje domaćem svijetu se čini suvišno.

Kako Jurin unuk Josip provodi previše vremena uz mobitel što brine nevistu Šteficu, ali ne zna način kako to spriječiti. Stalno čita savjete psihologa i previše je opterećena odgojem. Mara i Jure imaju svoje provjerene metode, ali se ne žele miješati kako ne bi otvorili „nepotrebno ratište“. Nikad nevjeste nisu podnosile svekrvine savjete. Negdje je to u ženskoj prirodi.

– Ja bi to rišio od dvi riči. Nevista priviše kamiče, a mali alčak. ‘Ko će dicu gojit po knjigi? Nikako dotrat na miru. – rekao bi Jure promatrajući unuka Josipa kako zagledan u mobitel ne reagira na majčino moljakanje.

– Josipe, moli te mamica. Hajde pojedi jedan hot dogić, pa za desert jednu kinder šnitu. Molim te, sinek, nemoj ljutiti tatu. Znaš za one njegove domaće metode, poslušaj me?

– Zašto se mora jesti svaki dan? – ote se Josipu poluplačno, ali i dalje ne skidajući pogled s ekrana.

– Hajde, Josipe, papaj. Ako ne budeš jeo, ne buš jak i visok kao Schwarzenegger? Vidiš kako je dida Jure slušao svoju mamu i narastao visok i snažan pa je mogao puno delati. Jelda, dida Jure!?

– Ih, od mene nije mogla ostat ‘rana po kući. Meni je mater branila isti. A nikad me nije tribalo zanuđat. Nije ti ni ćaća bio šmedljav, samo on ne pamti glad k’o did. Ma, ne znam šta je gore, ili ona neimašćina ili ova budalašćina.

– Nemoj tako, Jure. – šapne mu Mara. – More se nevista naljutit na te. Znaš li kako bi našoj Ruži bilo krivo kad bi joj baba rekla štogod uz nos, ona bi onda dicu istukla poštenski. Pitam ja jednom Jandru šta je skrivio pa ga mater tuče, a dite ne zna sakrit pa ispriča kako je baba rekla materi da joj je kruv nepečen, a ona se naljutila pa prikrpila dite ni krivo ni dužno, samo što je zaisko tog kruva nepečenog.

– Đavli su bili i u staroj. – sjeti se Jure – volila je ona naći zamirku i kruvu i piti, a nije Ruža bila neznana, već babi bilo krivo što je se ne pita k’o nekad. Ti si Mare sritna, nije te zapalo živit sa svekrvom.

– Tako bi i Ruža govorila, a baba budi više u nas, nego u nje. Nisu se one mogle i gotovo. Zamirile jedna drugoj i kad bi Boga molile.- prisjećala se Mara.

– Nisam ja volila kad tuče dicu pa bi joj spomenula kako fra Klemo govori o pravilnom odgoju i da ne triba šibat dicu kad smo mi ljuti, nego kad dica zasluže, to moremo pročitat u Bibliji, u knjizi Sirahovoj. Ne bi Ruža tila poslušat, već k’o s nokta odbrusi: „Lako je fra Klemi pričat kad nema svekrvu?“, bila ljutita, a povratita. Narav joj taka, nije je mogla suzbiti. Štaš „sto ljudi – sto ćudi“?

– Ja sam pak mislila kako je stariji svet bio ful dobrikav. – s čuđenjem će Štefica.

– Kakav dobar? Gorile bi kuće bez plamena. – Jure će. – Svađo se svit više nego sada, samo ne bi zadugo uju nosio, svega dan, do večernje bogomolje. A kako i ne bi kad bi u zajednici živile po tri- četiri žene, ‘ko bi to posulio? E, vidiš, lakše je bilo gojit dicu onda, nego sada. Dica bila dobra i poslušna. A beli smo i’ riktali. U svačijoj je kući bila šipka na poruči. Bojala su se dica šćapa k’o groma.

– Vi mislite da je šiba učinkovita? – Štefica je pitala zainteresirano.

– Oslobodi Bože, jašta je, – objasni joj Mara, – eto, pročitaj u toj knjizi Sirahovoj kako se dica odgajaju? Nemoj samo k’o jetrva Ruža?

– Budem pročitala, baš me zanima. Vidiš ti, dida, kako je baka Mara pametna?

– Uvik bila dokazana i stentana – pohvali je Jure.

Pohvale obično poluče pozitivu u zraku, izmame osmijeh i otvore put ugodnom ozračju.

Dok je Štefica tražila biblijske naputke o dječjem odgoju, did Jure je primijenio svoju taktiku s Josipom.

– Josipe, pogledajder dida. Eto ti magare poide doručak? Narest će ti rep, budeš li u to dreljio po cili dan. Evo, koda ti se vidi malo repića ispod tebe?

Uspjelo je didu Juri zaokupiti Josipovu pažnju, nasmijati ga i privoliti na doručak.

– Dida, kako si se ti igrao? Koja je bila tvoja omiljena igračka? – zanimao se Josip.

– Nisam ja imo nikakvu igračku, a igre mi nije manjkalo? Sad će tebi did pričati o svom ditinjstvu? Slušaj.

Iva Bagarić/Tomislavcity