Pratile su Cvitu kroz život brojne teškoće, a ona se hrabro nosila s njima. Iako neuka dobro je naučila najvažniju životnu lekciju.
– Svoj se križ mora nosit, nema druge. Minut će teškoće, a doći lašćine, triba samo čekat i ne gubit nadu.
Tako je govorila i Kosi koja je u visokoj trudnoći provodila ratne dane gledajući u vrata sa zahrđalom bravom iz koje je virio veliki ključ kalauz. Opori i reski zvuk tanke šteke pri otvaranju iznova je budio žensku nadu. S daškom svježine stizala je blaga okrepa za njezino umorno tijelo, a misli joj bijahu još umornije.
– Namirilo ti se vrime – spomenu Cvita ono što su obje dobro znale, u dan prebrojile, odbrojile.
– Je – tiho će Kosa prebirući otkane pelene i savijene povoje:
– Moja je mater teško rađala, po tri dana se mučila – govorila je s tihom strepnjom – ako ja i umrem u porodu, nije šćeta?
– Nemoj ulit, Kose! – oštro će Cvita – nije lako rodit, ali ta bol se najprije zaboravi, vidit ćeš?
– Šta ću vidit? – drhtavim će glasom – nije lako rađat u ratu ni kad je sve po Božjem redu, a vako? Samo sam se prigorila svojoj sudbini, šta ću? „Nebo visoko, a zemlja tvrda!“
Poslije nekoliko rečenica samosažaljenja kao terapije za opravdano malodušje, mlada trudnica progovori vedrije:
– Ako bude žensko, nadit ćemo joj Cvita, u tvoje, tako toka – prvi put Kosa nače ovu temu
– ako se rodi muško, ne znam? Kako god ti oćeš?
– Ako ćeš mene pitat – Cvita živnu – ja bi mu nadila – Jure, u svetog Jure. Onu sliku u tvojoj sobi sam donila u doti. Molim se svetom Juri da upravi s tim ditetom od prvog dana.
– Pa, eto – prihvati Kosa – ako Bog da muško, ne branim?
– Nema nam druge već se uzdat u Nj! – Cvita potaknu vatru na ognjištu – samo da nam nikakva vojska ne bane u kuću, daleko im stan.
– Stalno su ti očenaši u ruci, priporuči i na tu nakanu.
U Kosinu glasu se osjeti povrijeđenost. Vjerovala je u snagu molitve, ali joj Cvitine majčinske nakane i spomen Antina djeteta s Amalijom nisu prijale.
– Ja ne znam kako bi molila, već neka Bog upravi sa svima kako je najbolje. Neka Antu obrati, a toj dičici što će se rodit, da zdravlje i ukaže svoju Providnost.
I dok su u daljini odzvanjali ratni pucnji ranjavajući nevinu tišinu, u kući Ante Plemića Jandrinog, zaplakao je mali dječak, glasno i zdravo i nakratko odagnao strah i tugu iz srca majke i bake koje ga dočekaše raširenih ruku.
– Bog svoje ne zaboravlja! – radosno će Cvita – lipo moje dite! Kad te ja vidila, svaka te srića vidila!
Kosa u ovom djetetu dobi snagu koju nije očekivala. Učini joj se da ništa više nije važno, samo da joj sin bude živ i zdrav, sve ostalo će ona iznijeti.
Vijest o rođenju malog Jure pronese se selom pa cijelim krajem, a brzo dođe i do njegova oca Ante koji je bio okupiran zadaćama u osnivanju partizanskih odreda po Dalmaciji. Iako se plašio te vijesti, prijala mu je.
Odlučio je sve učiniti kako bi kod sreskih vlasti dječaku dao svoje prezime, ali ga nije htio vidjeti. Ta, on je oženjen čovjek i očekuje zakonito dijete sa svojom Amalijom. Tako je razmišljao zanemarujući osjećaje koji su navirali. Nije vrijeme za njih, rat je.
Svjesno i odlučno je iz misli brisao sliku rodnog kraja, dobre majke, lijepe Kose, vijugave rijeke i velikog polja. Nije dopustio snovima o koscu na cvjetnoj livadi da se ostvare.
Uporno je gradio neke nove snove zagledan u morsku pučinu s ponistre velike kamene vile. Nisu to bili njegovi mladenački snovi. Stvarao je nove, drugačije.
Iva Bagarić/Tomislavcity
