Vijest o ubojstvu najmenika Joze brzo se pronese krajem u kojem su ljudi već upoznali ratno bezumlje. Razum ga nije mogao prihvatiti, samo vjera se mogla nositi s njime.
– Pokoj mu duši! – Jaga reče po običaju jedva stojeći na nogama.
Blagi klonuše ruke pa drhtavo prozbori:
– Bog mu se duši smilovo. Mora da Hakan nije bio pri sebi?
– Bio je, itekako – Dane im sve ispriča vidno uznemiren – nisam ga mogo stignut. Izgleda da je metak bio za mene, a dopade Jozu.
Oplakivali su Plemići Jozu kao svoga, iskreno i s poštovanjem.Tješili Janju koja je, unatoč velikoj boli, predvodila molitvu kod pokojnika.
– Je ne mogu iz svoje kože – jecala je tiho – tako me zapade, svak zna da moj Jozo nije ni mravu zla mislia.
Dok su seljani sjedili uz odar, Cvita napomenu mladoj najmenici:
– Poškropi svetom vodom misto di je bilo zlo, i solila iza grmlja, tamo pasu naše ovce.
Plemići su se pobrinuli za sprovod, sutradan su Jozu pokopali tiho, ni svećenik nije kazao ništa više od obredne molitve.
– Tribo mu je štogod reć, Jozo je zaslužio više od običnog svita, bio je pobožan i ponizan. Da je gazda, kokad bi mu se koja kazala? – prigovori Jela odmah na izlazu iz groblja.
– Dobro da se usudio i doć na sprovod? Fratrim se svaka vaga i sve im se zamiri. Šuti Jele. Pokojniku ne tribaju govori, to živi traže – poluglasno će kuma Kata.
Dane je poštujući mrtvoga Jozu stišavao srditost, a plamtjela je u njemu. Oglasio se pred mjesnim vlastima o planiranom ubojstvu i imenovao ubojicu, svima poznatog Hakana.
Istog dana, odmah po Jozinu pokopu, dođe glas u selo.
– Nađen je Hakan, ispod mosta, mrtav!
– Kažu da je digo ruku na se, Bože sačuvaj, sve zlo gore od goreg – pričali su po selu.
– Ja sam čuo da ga je snašlo isto ono šta je on učinio Jozi, prisudila mu je nečija ruka. Ta, danas se ne odgovara ni za poštena čovika, ne će ni za Hakana? – oglasi se Ivan Poljičak, on je znao pravu istinu.
– Ko mačem siče, od mača gine! – strina Cvita se sjeti Isusovih riječi pa opet naputi:
– Triba poškropit most, i ispod mosta, tu naš ajvan vodu pije.
Ubrzo su Jela i Kata to i učinile, krišom su posipale svetu vodu grančicom moleći Vjerovanje.
– Počinut ćemo od Hakana i njegova lutanja „od nemila do nedraga“ – Venka je razmišljala naglas – ne će više niko dicu plašit i vikat: „Eto Hakana!“ Bože, smiluj mu se jadnoj duši!
Ono što je ovo podneblje činilo i čini posebnim je osvjedočena vjera koja je uvijek otvarala prostor oprostu, a nikad osveti. Brojni su tih dana u svoje molitve ubrojili i nesretnog Hakana vjerujući kako oprost oslobađa, a blagoslov prostora pripravlja ljepše staze za one koji imaju doći.
Plemići su prihvatili Janju kao svoju, često je boravila s Cvitom u kući, čuvale su maloga Juru dok su Blagine neviste i Kosa radile na stajama s mladim najmenicama.
– Ne znam kakva je razlika između nas, Plemića nevista i vas najmenica? – ote se jednom spontano udovici Slavi – di si god, moraš radit.
– Nikakva – uzvrati Danina Anka – samo što mi iđemo kući na konak, a najmenice ostaju na staji. Doduše, one ustaju zorom, muzu i sire, a mi jutri dvorimo dicu i stare. Nismo ni mi zoru prispavale. Eh, da mi je se naspavat, ima nekoliko ne mogu o sebi?
Kako to samo žene znaju, brzo odgonetnuše razlog Ankina umora. Vijest o prinovi u obitelji iznova unese veselje i nadu u bolje dane.
Iva Bagarić/Tomislavcity
