Za razliku od onih koji se a priori dijele na „naše i vaše“, kao kršćaninu, pa i domoljubu drago mi je da se čovjeka, ukoliko nije kriv, oslobodi krivnje za koju se teretio, pa ma tko on bio, te tako i u „slučaju Zambija“, koji je očekivano podijelio Hrvate „na naše i vaše“ gdje su „naši“ uvijek dobri i uvijek u pravu, a „njihovi“ nisu nikad. Temeljna odlika svih fanatika, reći će struka s kojom se nije teško složiti. Njima nije do istine, ni pravde nego do toga da po svaku cijenu budu u pravu dokazujući i mimo svih argumenata kako oni iz drugog tabora to ne mogu, i ne smiju, biti. Pa, kad se to, manje-više nezgrapno, umota u celofan istinoljublja, domoljublja, čovjekoljublja, pravdoljublja, ili pukog jeftinog moraliziranja, na prvi pogled može djelovati vjerodostojno, no ukoliko postoji kakav common sense, s druge strane skale svakako stoji fanatizam. Onaj isti koji je na smrt osudio jednog od najvećih filozofa antike – Sokrata; koji je osudio Isusa Krista, Giordana Bruna, Jana Husa i Bog zna koliko njih.
Žalosno je promatrati tolike donkihotske borce za „istinu i pravdu“ vođene samo jednim ciljem – po svaku cijenu braniti svoj stav.
Znamo kako je glasio Isusov odgovor takvima: „Jao vama licemjeri! Cijedite komarca a gutate devu.“ (Mt 23,23) Jednoga dana svi ćemo stati pred lice Božje s nadom da nećemo čuti iste ove riječi. Bez milosrđa pravda bi se svela samo na puku surovost zakona i propisa po kojima nitko od nas ne bi bio pravedan. Apostol Pavao neumorno ponavlja da ‘nismo više pod Zakonom nego pod milošću’. Time je kršćanima ostavljena obveza – „Idi, pa i ti čini tako!“
U slučaju Zambija definitivno nisu baš čista posla, pogotovo s obzirom na zakone Konga koje gotovo nitko ne propitkuje, kao ni odgovornost hrvatskih institucija. Slično kad bi se umjesto dilera droge isključivo osuđivalo kupce. Ako se dogodilo protuzakonito posvajanje, kao što jest, onda je netko to omogućio, pa bi najprije trebalo kazniti najodgovornije u Kongu i u Hrvatskoj.
U svakom slučaju, ako je suditi po „slučaju Zambija“ teško da je ikome stalo do istine – od sudaca do onih koji komentiraju presudu, u jednom ili u drugom taboru.
Nadajmo se da o sudbini nekog hrvatskog djeteta jednoga dana neće odlučivati neki tamo sud u Mađarskoj, Poljskoj, Bugarskoj… a da samu Hrvatsku nitko neće ni spomenuti i da će se prilikom posvajanja djece u prvom redu voditi briga „o pravu djece, a ne o pravu na djecu“, kako to lijepo reče jedna saborska zastupnica, te da će se posvajati hrvatska djeca koje su puni domovi, a ne koristiti slabosti političkog sustava siromašnih, korumpiranih zemalja s afričkog kontinenta.
Nije grijeh željeti posvojiti dijete, ali želja, sama po sebi nije dovoljna da se to provede kako Bog zapovijeda i na dobrobit svih. Stoga je ovo slavljeničko ozračje koje se nameće u medijima u najmanju ruku smiješno. Samo što se još ne izvikuje: ‘santo subito’, Bože mi oprosti!
Upravo takva lakrdija iritira ljude potičući i raspirujući novi fanatizam. I tako u krug. Kada se ženi koja se riješila vlastitog djeteta pred sam porođaj dodjeljuje nagrada naj-Zagrepčanke i kada se priređuje slavlje osumnjičenima za neko kazneno djelo (bez obzira na ishod osude) onda je zbilja vrag došao po svoje, a poruka koja se time šalje mladima više je nego strašna. Uz takve poruke, uskoro bi se moglo nagrađivati za dobro obavljenu krađu, ubojstvo, kriminal…
Pa, sretno nam u takvom svijetu!
