Život donosi i radost i tugu, malotko to nije iskusio. Ukoliko se naučimo razumno nositi s njima, pronašli smo mudrost življenja, to se može, to se i mora. Veliki teolozi i vrsni psiholozi pomoći će valjanim savjetima, i vjera i znanost su u službi čovjeka, često se prožimaju, treba im otvoriti put. I u boli se mogu širiti obzorja i spoznavati istina. Zdrava vjera otkriva valjane spoznaje pa istinski vjernici smislenije kroče ovom „dolinom suza“.
U Velikoj Dragi i danas živi priča o strini Ruži i njezinoj jedinici Mari. Ruža je kao majka doživjela veliku radost rodivši tri sina, a onda i kćer jedinicu, svoju malu Maru. Stasala je Mara u prekrasnu djevojku čija ljepota uđe u pjesmu narodnog stihotvorca; „Kolo vodi Šuičkina Mara; visinom je kolo nadvisila; lipotom je kolo začinila; zaigrala srca u momaka!“ Na daleko se pričalo o Marinoj ljepoti, dobrom soju i čestitosti. Priželjkivala ju je svaka kuća za nevjestu, isprosi ju najbolji mladić iz susjedstva, k tome gazdinski momak. Ruža kao ponosna majka osjeti veliku radost i ponos, ali bi na iskazane čestitke rodbine i prijatelja odgovarala s notom bojazni, govoreći:
– „Nit se u dobru povisi, ni u zlu ponizi“. Nema života bez teškoća, mene još nisu stigle, Bogu hvala.
Veliku sreću ubrzo zasjeni vijest o Marinoj bolesti, malo poslije radosne vijesti kako će postati majka. Selo živnu na tu novost pa su riječi suosjećanja i brige sipale sa svih strana. Zaboli Ružu duša, otrnu joj srce od straha i zebnje za svojom jedinicom. Svaki dan je odlazila k njoj i sjedeći uz bolesničku postelju, patila zajedno s kćeri. Tuga joj se jasno vidjela na licu pa bi se njezine nevjeste ustručavale progovoriti pred svekrvom i spomenuti Maru kako je ne bi još više rastužile. Kume i susjede su je zaustavljale usput i iskazivale joj potporu i razumijevanje u tim teškim trenutcima. Ruža bi svakoj zahvalila i pognutih ramena odlazila do bolesne kćeri. U ruci je uvijek držala krunicu i molila, vapeći za Božju pomoć. Znajući kako patnja ima otkupiteljsku moć, na kraju molitve bi, ljubeći križ na krunici, pomirljivo izustila:
– Bože, budi volja Tvoja!
A selo je slagalo svoju priču po kojoj je Mara pokisla radeći u polju i otada joj „nema zvizde“. Krivili su pomalo i Marina svekra u kojeg nema pogovora kad je rad u pitanju. Ruži su smetala seoska naklapanja, poimala ih je kao „pristajanje na muku“, uobičajenu popratnu pojavu svih teškoća:
– Ne triba dušu grišit. Doktur je reko da bolest nije od prilade. Maru je snašla teška bola krvi kojoj nema lika. Vidila sam i cedulu što je napisana dokturskim rukopisom, ne zna to niko pročitat. Dao joj je doktur i likariju, pije je svaki dan, ali nema koristi, ublidila k’o krpa i nema kriposti. Bože daj da izađe na dobro, ali dobra, što se vidi, nema.
– Možda je to u prirodi – kao usput će jedna kuma – umrle su joj dvi tetke curom, u najlipšim godinom. Pričalo se kako su pokisle i priladile se, a u to vrime bila sramota da cure iđu dokturu. Viruj ti da je to ista bola, priroda je najjača.
Osvanuo je i najtužniji dan u Ružinu životu. Mara je ispustila dušu u osvit nedjeljnog jutra dok joj je majka Ruža nudila krišku naranče. Zazeblo je Ružu oko srca, zadrhtale joj ruke, a krupne suze kliznule niz obraze. Samo je plakala, tiho i dugo. Ne progovori ni riječ za svojom jedinicom što joj pripisaše kao zamjerku jer se u to vrijeme glasno i jako nabrajalo, tako se mjerilo žalovanje.
Po povratku sa sahrane, Ružu su pratili sinovi i nevjeste brinući se kako će majka preboljeti mladu kćer jedinicu. Naveliko se iznenadiše kad Ruža upita sinove:
– Kad ćete sijati žito? Vrime je. Ja ću sutra činiti ‘šenicu za mlina.
Na upitan pogled i čuđenje ukućana, Ruža sjetno odgovori.
– ‘Ko je umro pokoj mu duši, a živit se mora. Moja je Mara svoju muku odnila sa sobom, tako joj zapisano u Božjem libru. Ne priliči priviše tugovat nama koji se uzdamo u Boga.
Iva Bagarić/Tomislavcity
