U brojnim životnim neprilikama, a bilo ih je napretek, Mara je uvijek znala dati utješnu riječ i dobar savjet. Činilo joj se kako zdrav razum i pouzdanje u Boga rješavaju sve nedoumice i liječe sveprisutno malodušje. Odnedavno se, prateći zbivanja s koronavirusom, i sama zateče u nedoumicama pa sliježući ramenima blago prizna: „Ne meš bit pametan.“
Ovih dana je razveseli vijest kako će početi nastava te, pogledajući prema zamišljenom Juri, prozbori:
– Bogu hvala! Neka se bar dica vrate u normalu. Ne će li dičji smij otirat ovaj stra’ i narogušenost.
Radost lijepog trenutka začini nevista Štefica zajedljivim komentarom:
– Jadna naša djeca! Govori se kako ne će biti ocjena. Kakva je škola u kojoj nema ocjenjivanja?
– Ne iđe se u školu zbog ocjena, nego zbog znanja – odrješito će Mara – neka nam dica budu zdrava i vesela, a počinut ćemo svi od nazor – petica.
– Meščini da su se znanje i neznanje stigli subliz – javi se Jure ostavljajući daljinski upravljač – od kad znam za sebe, nisu školovani ‘vako jedan drugom proturičili. Klimavo im znanje, ne drži se na nogam. Možda je kum Manje bio u pravu kad je utrno televizor i uzeo sviralu u ruke. Odo i ja k njem na okrajak, odbijat dešperanciju.
A susret sa šaljivim Manjom pratilo je uobičajeno upozorenje:
– Ne puntaj blizu, drži rastojanje! Puši sebi u bradu i nek ti je rubac na poruči.
Tako se on šalio i s Anđinim prijateljicama razmičući vrtne stolice na potrebnu udaljenost.
– Danas i’ reče najviše– Anđa ga je informirala o brojkama oboljelih pa, kao usput, nadodala – ne znam, Bože, ima li iko poznat među njima?
– Nemoj ulazit u brojeve, jadna ne bila, skinut će te s pameti – uzvrati Manje trudeći se sakriti strah što je tinjao u njemu. On mu jednostavno nije davao šansu, iako ga nije negirao.
– Nema tu pola istine – tvrdila je kuma Kata –„nešto se drugo iza brda valja“. Oće nas glavešine imat pod kontrolom, kaže moj Mate. K’o valan, oće čipirat cili svit. Uvik će se znat di si.
– Šta nekog briga kad ću ja u svoj trap? – spremno odbrusi strina Đuka – nisam cilu godinu nikud makla, a nisam ni lani kad je se moglo. Kud ću? Meni ovo nije s Božje strane.
– Ne meš bit pametan – opet se oglasi kuma Mara – nema druge, već molit Boga za dušu, tilo je svakako propadljivo.
– Mene stra’ ubi – javi se Stana – ne znam više ni čeg se bojim, ali uvuklo se nešto u isana pa ne da mira. K’o napast, nalet je ne bilo. Popušćala sam i s bogomoljom, ali ću sutra zapostit Maloj Gospi na nakanu, nema druge. Čvrsta molitva je najbolja likarija.
–Lipše je bit prnduša, nego čovik – Manje unese malo vedrine u razgovor – javi se dvaput u godini, uvik vesela i lipa. Ne boji se što ćeš je iščupat, narest će opet – zagleda se u mali cvjetić pa upita:
-Ne znam je li ova naša prnduša isto što i šafran kojeg beru na Kašmiru, a skup k’o suvo zlato?
Ne dobi Manje valjan odgovor, ali okrenu priču u drugom smjeru i vrati susjedama osmijeh na lice.
Iva Bagarić/Tomislavcity
