Iva Bagarić/Tomislavcity

Ove godine početak travnja je izvanredno topao. Proljeće je došlo ranije, a nekako s proljeća ožive emocije, od prije 32 godine su drugačije, uvijek pomalo sjetne. 

Je li to povijesni usud? Pamtimo proljeća kad nam je zabranjeno misliti, pričati i pisati, pjevati ono što volimo. Prate nas takva proljeća i zabrane, zdrav razum ih ne prihvaća, ali teško ih se oslobađamo. Moćnici, koji diktiraju demokraciju po svojim pravilima, iznova nam ih nameću. Istina još čeka svoje proljeće. 

A naša novija proljeća uvijek nas vode na kuprešku visoravan. Tamo su se i prije vodile bitke između nas i njih, tamo smo se uvijek branili. Grobišta pričaju teške priče dok kupreška studen sveudilj steže.  

Još uvijek se na spomen Kupresa trgnemo, nešto zaboli i sjećanja ožive. Ti dani novije povijesti su ostali zapisani u našoj memoriji kao veliki dani. 

I sada, kao kroz izmaglicu, vidimo golobrade mladiće u maskirnim uniformama, s krunicom oko vrata kako ushićeno čekaju odlazak na bojišnicu. 

Na licima im ponos, a u očima sjaj. Nigdje straha, a u rat su krenuli. Kao da jedva čekaju stati pred osvajača i hrabro i prkosno ga vratiti tamo odakle je došao. Ta želja gori u njima. Gori zatomljeno domoljublje, osjeća ga cijeli kraj. 

I briga se primirila u majčinu oku, u mladoj nevjesti, u sestri koja ispraća brata, ljubav je jača od brige, nada u pobjedu prezire strah. 

Tek pokoja sijeda glava koja je proživjela rat bojažljivo prati zbivanja, zna što rat nosi sa sobom, ali zna i što je sloboda. Ti dani su bili prilika za nju, tražili su veliko djelo, dugo čekano. 

I priroda je znala, nebo se smračilo, predosjećalo. Takvo vrijeme su stariji zvali „ zlovrime“, dolazilo je, kakve li slučajnosti, od Zlosela. Cvili bura, a studen štipa mlada lica. Susnježica prati ratnike. Bjelina im zasipa stope, okrenute u vjetar, u buru, u otpor. 

Tutnji  grmljavina ratnog topništva, zvukovi haubica paraju nebo. Zapucalo je. Bojovnici biju boj protiv željeza koje ruje Kupreško polje, vjeruju kako se srcem može zaustaviti oklopljena neman. 

Vijesti stižu, teške i opore, tužne vijesti. Prate ih suze,  bol i nevjerica. Pali su. Spominju im se imena, oprezno i nesigurno, nada tinja. Šutnja govori.  

Nisu uzalud pali! Sebe su dali za nova proljeća, proljeća koja će izmamiti cvijeće u travnju. Procvjetat će stope ratnika za buduće naraštaje.  

Iva Bagarić/Tomislavcity

Ove godine je proljeće došlo ranije, ugrijalo je polje. Poziva ratare na oranje. Poziva pastire da istjeraju stada na rosne livade. Poziva djecu da beru maslačke i trče prema suncu. 

Sve je drugačije, ljepše, samo još oskvrnuto raspelo u velebnoj crkvi svjedoči što je čovjek kadar učiniti, tiho opominje. 

Opet su obitelji zajedno na molitvi, u zahvali. Ruševina se preobrazila u prekrasno zdanje, zvone zvona, odjekuje zvon.  

Ispred spomenika se pale svijeće, polaže cvijeće i odaje počast palim braniteljima. Nisu zaboravljeni. Nije bilo uzalud. 

Očevi vode djecu u šetnju. Pričaju im priču o jednom hladnom proljeću kada je ljubav zaustavila zlo.  

 Iva Bagarić/Tomislavcity