Ove godine početak travnja je izvanredno topao. Proljeće je došlo ranije, a nekako s proljeća ožive emocije, od prije 32 godine su drugačije, uvijek pomalo sjetne.
Je li to povijesni usud? Pamtimo proljeća kad nam je zabranjeno misliti, pričati i pisati, pjevati ono što volimo. Prate nas takva proljeća i zabrane, zdrav razum ih ne prihvaća, ali teško ih se oslobađamo. Moćnici, koji diktiraju demokraciju po svojim pravilima, iznova nam ih nameću. Istina još čeka svoje proljeće.
A naša novija proljeća uvijek nas vode na kuprešku visoravan. Tamo su se i prije vodile bitke između nas i njih, tamo smo se uvijek branili. Grobišta pričaju teške priče dok kupreška studen sveudilj steže.
Još uvijek se na spomen Kupresa trgnemo, nešto zaboli i sjećanja ožive. Ti dani novije povijesti su ostali zapisani u našoj memoriji kao veliki dani.
I sada, kao kroz izmaglicu, vidimo golobrade mladiće u maskirnim uniformama, s krunicom oko vrata kako ushićeno čekaju odlazak na bojišnicu.
Na licima im ponos, a u očima sjaj. Nigdje straha, a u rat su krenuli. Kao da jedva čekaju stati pred osvajača i hrabro i prkosno ga vratiti tamo odakle je došao. Ta želja gori u njima. Gori zatomljeno domoljublje, osjeća ga cijeli kraj.
I briga se primirila u majčinu oku, u mladoj nevjesti, u sestri koja ispraća brata, ljubav je jača od brige, nada u pobjedu prezire strah.
Tek pokoja sijeda glava koja je proživjela rat bojažljivo prati zbivanja, zna što rat nosi sa sobom, ali zna i što je sloboda. Ti dani su bili prilika za nju, tražili su veliko djelo, dugo čekano.
I priroda je znala, nebo se smračilo, predosjećalo. Takvo vrijeme su stariji zvali „ zlovrime“, dolazilo je, kakve li slučajnosti, od Zlosela. Cvili bura, a studen štipa mlada lica. Susnježica prati ratnike. Bjelina im zasipa stope, okrenute u vjetar, u buru, u otpor.
Tutnji grmljavina ratnog topništva, zvukovi haubica paraju nebo. Zapucalo je. Bojovnici biju boj protiv željeza koje ruje Kupreško polje, vjeruju kako se srcem može zaustaviti oklopljena neman.
Vijesti stižu, teške i opore, tužne vijesti. Prate ih suze, bol i nevjerica. Pali su. Spominju im se imena, oprezno i nesigurno, nada tinja. Šutnja govori.
Nisu uzalud pali! Sebe su dali za nova proljeća, proljeća koja će izmamiti cvijeće u travnju. Procvjetat će stope ratnika za buduće naraštaje.
Ove godine je proljeće došlo ranije, ugrijalo je polje. Poziva ratare na oranje. Poziva pastire da istjeraju stada na rosne livade. Poziva djecu da beru maslačke i trče prema suncu.
Sve je drugačije, ljepše, samo još oskvrnuto raspelo u velebnoj crkvi svjedoči što je čovjek kadar učiniti, tiho opominje.
Opet su obitelji zajedno na molitvi, u zahvali. Ruševina se preobrazila u prekrasno zdanje, zvone zvona, odjekuje zvon.
Ispred spomenika se pale svijeće, polaže cvijeće i odaje počast palim braniteljima. Nisu zaboravljeni. Nije bilo uzalud.
Očevi vode djecu u šetnju. Pričaju im priču o jednom hladnom proljeću kada je ljubav zaustavila zlo.
Iva Bagarić/Tomislavcity
