Strina Cvita je znala suosjećati, bila je to krepost. Proživljene teškoće izbrusile su njezina čula pa je bila jedna od onih rijetkih koji „ne čeprkaju po tuđim ranama“, nego im ukazuju čast i u ranjivim osobama bude dostojanstvo.
Stoga je, poznajući jetrvu Jagu s kojom se uvijek dobro slagala, k sebi dovela tri preplašene i uplakane djevojčice iz zapaljenog sela, inače Jaginu blisku rodbinu.
– One će meni pomoć čuvat Juru, nesmiran je i umiljat, s njim bolestan ozdravi. I Kosi će bit lakše kad mora otić za poslom.
– Eto, mogu ti služit ko najmenice – dosjeti se Jaga pa navuče bolni izraz na lice – meni, dok u nji pogledam, poleti suza na oko.
– Nemoj plakat prid njima, jedva su se ušutile – strina Cvita je jednostavno znala sa svima, imala je zdrav razum i dobre namjere, a sve bi začinila ljubavlju.
– Pričaju li ti išta curice? – upita Genga jedno jutro dajući oduška osobnoj radoznalosti.
– Ne progovaraju – tiho će Cvita pazeći da djevojčice ne čuju te grlate ženske razgovore – šta će? I ne pitam vrlo. Nek se sve slegne.
– Doveli su i k nama take dvi surepice, izašle iz dice, a u cure nisu prispile – s uzdahom će Cvitina kuma – ne ušućuju se. Gospe moja, jada velika. Nismo tužniji Božić doživili, nije se pisma čula na cili kraj.
– Ko zna oće li nam se ikad milit zapivat? Osamdeset i troje poginu, na pravdi – zborila je kuma Jela – išli su ljudi pomagat zakopat mrtve, najviše ih se nije moglo pripoznat, sosve izgorili, pričaju. „Ne daj, Bože, doživit šta se more priživit“ – poentira.
Genga, koja bi redovito opjevala svaki bitniji događaj, ovaj put se ne oglasi. Sjetno je pogledala prema selima gdje se dogodio zločin:
– Oni su selom dobro Boga molili i dobro išli k misi, zapade ih i žrtvu podnit. Kazuju kako se nose kršćanski, ne proklinju i ne hule, samo plaču i mole.
– Daj, Bože, snage! – spontano zavapi Jaga – meni su moje brige u glavi. Nema mi odavno glasa od sinova s bojišća, a neka me crna slutnja obuzima, ne umim vam kazat.
– Ne valja tako mislit – opomenu je Cvita dobronamjerno – odgoni od sebe tešku miso. I samu me je to gonilo, ne ćemo ništa sačinit kukanjem.
– Nije tebi ko meni – Jagi se uvijek njezina briga činila najvećom – tvoj Ante sidi u toplu i zapovida, a moji s puškom lutaju „od nemila do nedraga“, a zlo ne patiše, već ustiše naveliko.
Ratne neprilike bacale su u očaj brojne majke i mlade žene čiji su muškarci bili na bojišnici.
– I ovom će zlu doći kraj, svakom je došlo – poletjelo je i tog jutra s Cvitinih usana.
– Ja virujem da oće – ozari se lice kume Jele – triba Boga molit za obraćenje i pomirenje svita na mistu di su pale nevine žrtve. Valja nam se tamo zaputit.
Tog ratnog proljeća ’44., po planinskim brežuljcima, tri djevojčice su čuvale Plemića ovce, zvali su ih „male najmenice“. Tu su učile zanat služenja u poniznosti, tako su liječile tešku ratnu ranu koju je jedino ljubav mogla zacijeliti, i jest.
Utrnuto djetinjstvo živjelo je u njima, čuvala ga je ljubav koje nisu bile ni svjesne, one koja je nikla iz pepela i suza, a nastanila se u čistom srcu. Bijaše to njihova poputdbina, snaga kojom su nadilazile sva nadolazeća iskušenja. Služile su iz potrebe, ali s ljubavlju. S vremenom su se naučile i smijati, iskreno i dobrodušno kakva im bijaše i duša.
Iva Bagarić/Tomislavcity
