Dubrovačke zidine su se nazirale u daljini. Izmamile su u Ivanu Poljičaku navalu emocija i upit, kako se čovjek može sroditi s kamenom? On je znao da kamen ima dušu, da u se utisnuti biljeg i zna čuvati tajnu. Jedan kamen u tim zidinama čuvao je tajnu vještog klesara. Neobičan cvijet, kao slučajno isklesan, imao je svoju priču, poznatu samo njezinu autoru. Ivan je priželjkivao susret s tim kamenom.
I Marija je putujući prema Dubrovniku pripravljala srce za veliki susret. Bila je sretna jer odgovara na duhovni poziv. Zvali su je dubrovački zvonici i urešeni oltari, cvjetni perivoji i knjige o kojima joj je otac pričao, zvala ju je ljubav očitovana u želji za služenjem.
– Otići u časne isto je što i otići u najam. Tamo moraš slušati i služiti, i moliti Boga tri put na dan. Ne bi ja da sam s pameti skrenula? – prisjećala se Marija riječi mlađe sestre Nade. Sve je činila da je odgovori od odlaska u samostan, ali nije uspjela. Na kraju joj je samo obećala doći u posjet.
– Brzo ćemo ugledati grad, tako ga Dubrovčani zovu – otac Mariju vrati u stvarnost.
Osjećala je blagu mučninu od vožnje, nije joj se dalo pričati. Tonula je u neki polusan koji joj je godio. Srce se ozivalo i njoj je bilo lakše. Priželjkivala je mir i tišinu.
Došavši u Dubrovnik, sa strahopoštovanjem je išla prema crkvi sv. Vlaha, osluškivala je vlastite korake po uglađenom kamenu. Upravo kad je prelazila crkveni prag, oglasiše se dubrovačka zvona, kao da pozdravljaju djevojku koja ih je došla častiti. Mariji zaigra srce od radosti, shvatila je to kao traženi znak i potvrdu da je na pravom mjestu.
Ivan je bio pun dojmova zagledan u djevojčicu koja je ozarena lica ulazila na vrata poznatog mu samostana. Nije ni slutio da će jednog dana tu dovesti svoju kćer.
– Ivane! Budi Bog s nama, otkuda ti? – pozdravi ga starija časna sestra Melanija. Ona je tu i prije rata spravljala ljekovite biljne pripravke.
– Zar si još živa? – omaknu se Ivanu nepromišljeno.
– Ne da se meni pametno kazat? – pravdao se – nisam ti se nado na istom mistu, ali nisi ostarila, ista si ko prije petnest godina.
– Još mlađa! – našali se časna – ja sam u godinama kad se vraća u djetinjstvo.
U srdačnom i prijateljskom razgovoru Ivan se zadržao neko vrijeme dok su sestre smjestile Mariju.
– Ćaća, reci materi da sam sritna, nek se ne brine? – kaza mu Marija kad se vrati iz obilaska samostana – sve je ko iz tvoje priče, i lipše?
– To je tvoja odluka – slegnu Ivan ramenima – nisi se dala smetnut?
– Smetnut? – upitno će mlada poglavarica – što to znači?
Pojašnjavao je Ivan ne nalazeći vješto pravu riječ. Bilo mu je i ovaj put ugodno u samostanskom prostoru kao i nekada dok je za njih radio kojekakve poslove.
– Znaš, Ivane, Cvijeta ti je ostala udovica, nedavno. Ima dva sina, prekrasni su – pričala je stara Melanija. Kao da je pročitala Ivanovu skrivenu želju da čuje nešto o njoj. Melanija je znala za njihovo prijateljstvo i druženje u samostanskoj knjižnici.
– Čuj, udovica? – prozbori Ivan prigušeno.
– Ovdje je svaki dan, brzo će njezina ura, dolazi k nama na krunicu. Pričekaj je.
Melanija je razgovarala s Ivanom dok je Marija bila odsutna. Znala je ona što i kad treba govoriti. Znala je ono što ni Ivan nije znao o sebi, da se veza između njih dvoje ne može prekinuti, ali i da je ta ljubav platonska i nikada ne će biti drugačija.
– Ne znam je li pametno čekati? – reče Ivan uzbuđeno – odo ja na zidine, prošetat ću.
– Bit će Cvijeti drago upoznati tvoju Mariju. U koroti je za mužem, ali razgovor liječi. Obradovat će se i tebi, bilo je to lijepo prijateljstvo?
Ne izgovori „ljubav“, a oboje su znali da je ta riječ prikladna.
Izlazeći na Stradun, Ivanu bi drago što je njegova kćer došla među časne koje razumiju ljude, njihove potrebe i želje, koje o svemu znaju razgovarati i sveudilj rade na sebi. Nije njihov život prazan, kako misle prizemne osobe, dapače.
Preplavi ga čudan osjećaj kad se zaputi prema Minčeti gdje je svojedobno klesao kamen s Posušanima obnavljajući jedan dio zidina. Prisjeti se i klesara Jerke i one njegove:
– Ivane, pod tvojom rukom kamen procvita!
Razotkrilo je Jerkino oko cvijet što ga je Ivan ostavljao u kamenu, uvjeren da to nitko ne može zamijetiti do on i Cvijeta kojoj je posvetio taj motiv.
– Svašta i ti vidiš? – branio se – nemam pojma o cviću, tako mi odleti čekić.
Živo se sjećao tog razgovora i urešenog kamena pred kojim je sad stajao. Vrijeme je ostavilo patinasti trag na njemu, ali nije izbrisalo latice uklesanog cvijeta, Ivan ih je prepoznao. Čudio se kako susret s kamenom može oplemeniti dušu, a susreti s ljudima često je zna okameniti.
Iva Bagarić/Tomislavcity
