Prvi mrazovi prošarali su planinski krajobraz pastelnim bojama i navukli magličastu koprenu na gorske vrhunce najavljujući počinak.
– Svako doba ima svoju lipotu – govorio je najmenik Jozo svojoj Janji – mi najmenici se veselimo ladnu vrimenu, stirat ćemo krupni ajvan u selo i počinut, ugrijat se uz svoje ognjišće.
Janji zatopli u grudima od Jozinih riječi, ali se prestraši od onog što ih je čekalo pri povratku:
– Nemoj se ti, Jozo, vrlo dešperat jer su ti rodijaci napravili put priko okrajka – pokuša ga ohrabriti – nisu imali zlu namiru, već im tako bilo bliže doć na njivu?
– Di će im duša? – uvrijedi se Jozo – sit sam ja njiovi dobri namira, neduševne računice i fale kako su mi dali okrajak. Kako ti neko more dat ono što ti pripada?
– Ne ćemo se s njima svađat! – oprezno će Janja – ne damo đavlu na volju, ali ćemo se borit za svoje, nek vide da nismo tutlavi ako smo najmenici.
– Imaš pravo! – Jozu je bilo lako nagovoriti na dobro. Probudila bi se njegova blaga ćud, zaiskrio pogled ispod gustih crnih obrva otkrivajući nutarnju toplinu presvučenu gorštačkim izgledom:
– Ja ću, tamo uz proliće, svoje obziđat i zatrnit strugu pa nek stisnu guzicu i voze priko moga, nije Jozo „ripa bez korena“.
Od izgovorenih riječi Jozi zaigraše damari, ta on je oduvijek bio „ripa bez korena“, ali sad, otkad ima ženu, nije. Osjećao je sigurnost u Janjinoj blizini i zaštitu dobrih gospodara Plemića. Prihvatili su ga kao dio obitelji, iako je bio njihov sluga- najmenik.
– Jozo, ako ti šta zatriba, naša su ti vrata uvik otvorena – prisjeti se Jozo riječi pokojnog Jandre i s draga srca mu prida pokoj duši.
– Ove jeseni ću uzorat okrajak, uzobadit za vrtlića. Ne će svak, kako mu pridođe, gonit kola priko Jozine ledine.
Dobra odluka i uzvraćena ljubav probude zatomljenu snagu i u naoko slabim grudima. Jozo se osjećao čovjekom. Prvi put, otkad zna za se, imao je potrebu boriti se za osobno dostojanstvo, prijalo mu je. I Janja se sve više upuštala u razgovore sa seoskim ženama, pozivala ih na silo kad bi bila kod kuće, pričala o stricu koji ju je razbaštinio na prevaru, ali nije bila ogorčena:
– Eto vidite kako Božja providnost ne spava. Moji me potirali, a tuđi me privatili, sve im s blagosovom bilo.
Smetale su Janjine pohvale pokojoj uskogrudnoj duši pa bi poletio ishitreni savjet:
– Nemoj ti toliko falit Plemiće, više ti njima valjaš nego oni tebi, sritna glavo. Di si vidila gazde da vole najmenike?
– U Plemića! – zvonko i odlučno započe Janja – tolike godine im služim i nikad nisam bila prikorna, već me štite ka svoju. Malo je kuća ka Plemića, u nji muški pridvode večernju molitvu, žene lipo skladuju, a dica slušaju. Ne dodvoravaju se Plemići ni vilancim, ni šumaru, ni poljaru, a sa svakim se lipo gledaju.
– Ti, Janje, progovori otkad se uda? – zamijeti kolarica Genga pomalo podrugljivo – prije si šutila ko zalivena, nismo ti glasa čule do ove godine?
– Sad imam svoju zaklonicu. Da rečem i štogod manito, ne će mi se zamirit. Ma, oduvik sam ja znala reć, samo nisam smila kazat.
Iva Bagarić/Tomislavcity
