Josip posebno proživljava petke, tog dana se probudio iz kome. Iz zahvalnosti Bogu cijela obitelj ih je započela postiti, iako to prije nisu činili.
Josipa je obilježila strašna tragedija u bliskoj prošlosti kad je, na vijest o rastavi svojih roditelja, rastresen vozio gradskim ulicama.
Ne sjeća se kobnog trenutka, samo tame koja se spustila na nj. Trajala je, a onda polako nestala ustupivši mjesto bolu. Povratak u stvarnost bio je najteži. Bolna spoznaja nagrizala je njegovu dušu koja je ionako patila.
Od toga dana on tu bol osjeća u grudima, nikada nije nestala. Ponekad jače boli, ponekad se primiri. Tako on nosi svoje dane. Prihvatio ih je kao križ i moli za strpljivost.
Bio je uvjeren kako će težina popustiti kad mu je izrečena sudska presuda, bila je oslobađajuća. Okrivljena je skliska cesta i betonski stup u koji je udario. Nisu ga teretili roditelji male djevojčice čiji život se tada ugasio. Njezina majka je preuzela krivnju na sebe priznanjem kako ju nije čvrsto držala za ruku kad su hodale pločnikom. Imala je razumijevanja za Josipa, zato ga više boli.
Prijatelji misle kako je imao sreće jer mu je otac imućan i utjecajan, jer su na drugoj strani ljudi vjernici, ne terete ga, opraštaju. Svašta ljudi misle o tuđoj boli, a samo onaj tko ju nosi poznaje njezinu težinu.
Josip zna koliko ga boli iskazani oprost. Ponekad pomisli kako bi radije sjedio u zatvoru, radio teške poslove za kaznu, nego u kafiću slušao glazbu, čudnu glazbu koju je nekada volio. Uz nju se pilo odbijajući dimove cigarete i dižući ruke u zrak od veselja, od glupe euforije koja ponese opijene misli. Za njega je to tada bio gušt, više nije. Sad je to njegova muka. Strah ga je za sestru, za prijatelje kad se vesele i nazdravljaju. Uvukao se u njegovu nutrinu i prati ga.
Ipak, ne očajava, pronalazi utjehu u vjeri. Kao framaš se oduševio molitvom koja je u njegovoj obitelji bila zanemarena.
Josipova tragedija pomirila je njegove roditelje, više ne spominju rastavu, dapače. Moleći za sinovo zdravlje, ozdravili su kao supružnici, međusobno se podupiru i redovito odlaze zajedno na misu. Uvidjeli su svetost braka i važnost molitve. Donose kući vjersku literaturu, diskretno je stavljaju u Josipovu blizinu.
Josipu su najviše pomogle riječi jednog svećenika kad mu je kazao kako je dobro što osjeća grižnju savjesti, inače bi bio monstrum, osoba koja ne suosjeća, nakaza u ljudskoj koži. To bi bilo gore.
Ovako, prihvaća svoj križ i traži snagu za nositi ga. Po uzoru na najvećeg među križonošama, strpljivo podnosi težinu. Ne žali se, ne prigovara. Radi svoj posao i trudi se biti dobar radnik, dobar kolega, odan prijatelj. Trudi se, ponekad i ne uspijeva, ali ne odustaje u potrazi za dobrim. Broji svoje dane, kad je teško očekuje bolje, kad je dobro ide u susret onom što dolazi.
Može se živjeti sa svojim križem. Njegova težina odgovara ramenima koja ga nose.
Josip moli Boga da ne posusta, da mu ne padne na pamet odbaciti težinu s ramena. Neka je, ima ona svoju vrijednost, njome iskupljuje brojne grijehe.
Poseban dan u godini za njega je Veliki petak i obred ljubljenja križa, trenutak kad se približi svome Kralju koji okrunjen trnovom krunom visi na križu. S dubokim ganućem poljubi jednu od Njegovih rana.
Iva Bagarić/Tomislavcity
