Svi priželjkujemo lijepe trenutke, vrijeme koje će nas ispuniti ugodom. Takvi trenutci nam obično pobjegnu, izgube se u uljuljanoj svakodnevici u kojoj dominiraju postrojbe za širenje sivila kao epidemije suvremene realnosti. Naravno, nije uvijek tako, ljudi dobiju priliku ugoditi i sebi i drugima, pitanje je samo hoće li, jesu li, prigovarajući drugima, zaboravili opomenuti i sami sebe?
I Manje je ponekad tjeskoban, poglavito poslije blagdana kad selo opusti. Ponukan aktualnim prilikama što ih Anđa prepriča po dolasku u kuću, on rezimira:
– Šta veliš? Kuma Zora ublidila, Ivuša ripa, ne uvlači jezika od kašlja, Nadu stisnulo u mrzgavcim, Anku ušćokla leđa, a Ruška borta od žglobova…
– Eto tako nekako – potvrdi Anđa – nisam se smila nijednoj vrlo približit, nako sam izdaljeg priupitala jesu li im dica zdravo došla nazad, popila kavu u Zore i brže – bolje kući. Stra me da nam ne donesem kakvu bolu iz sela?
– U selu, Anđe, ko na internom odjelu. Doduše, i „tkalo“ se ovi dana, odalo od nemila do nedraga, a svak posto manetan, ko paučina – Manje je s ironijom pratio Anđine pohode po selu. Nije se ona ljutila na njegove opaske, navikla je.
– Nisi ni ti ništa dobio dumajuć u kući sam samcat! – uzvrati mu spremno – ne znaš se otisnut dalje od kuma Jure. Ne bi ni tamo da te ja ne povedem.
– Jesi li za danas namirila dnevnu dozu? – priupita veselije jer je priželjkivao odlazak kumovima, trebalo mu je društvo.
– Jesam, ali meni dođe dan kad se ne mogu u kući zapet, s jednog bi mista letila na drugo, priznam ja, a „ko prizna, pola mu se prašća?“
Upravo je takva bila ta subota sredinom siječnja kad su u velikoj kući njih dvoje ostali sami:
– Malo ćemo skratit večer kad je lipa misečina, dobro se vidi, a nije klizno – Anđa pokuša odobrovoljiti Manju prije polaska.
– Večeras je ona pivanja u Zagrebu – sjeti se Manje – rekli su Ivan i Anica snimat i poslat Mari, ona prati Laudato- tv po cili dan i zna ko će pivat. Sve vrsni pivači koji imaju damar za pismu, vridi nam virnut. Kažu da će bit blizu dvaest iljada duše u toj areni di se nedavno naveliko pevalo. Mogu ja razumit Zagorce kad popevaju svoje popevke, ali da Zagreb toliko voli tuđe, to mi ne će u glavu.
– Kakva nam je pisma, taki smo i mi? Ima nas dosta koji volimo ove „pisme naše“ – zborila je Anđa.
– Bit će tamo Mirko i nevista – saopći Manje pomalo razočaran što mu nisu obećali slati video poruke, kao kumu Juri njegovi.
– Pravit ćemo se da ne znamo da su i naši tamo! – zapovjedi Anđa kad dođoše pred kumova vrata.
Manje posluša zanemarujući onaj osjećaj nelagode koji se uvijek javi kad su nečija djeca zahvalnija od njegove. Nije to ljubomora, nego čista roditeljska potreba.
U trenutku kad se Mara javi na Ivanov video poziv, malo društvo uroni u prekrasnu sliku s koncerta „Domu mom“, ponese ih svečarsko raspoloženje pa osjetiše opipljivu blizinu.
– Vala ti Bože, poslušnite kako se ori „Rajska Djevo Kraljice Hrvata“, ovo Zagreb nije doživio – poprati Mara s dubokim uzdahom.
– Je li vam ladno? – upita Jure sina vidno ganut njemu omiljenom pjesmom „Poljubi zemlju“.
– Di će bit ladno, nisu prikućom? – plasira Anđa dajući znak kažiprstom da šute, ali ne suzdrža se upitati – ima li iko poznat?
Uživali su slušajući domoljubnu glazbu, znali su riječi svake pjesme, ali nisu puštali glas, kao da se boje oskvrnuti ljepotu trenutka.
Glazba uistinu ima moć. Očitova se to u trenutku kad zazvoni Manjin mobitel pa on drhtavom rukom otvori video poziv sina Mirka, pjevala se „Sude mi“, Manji draga pjesma, on ju duboko proživi.
Godila mu je pjesma kao i sinova pažnja. Bio je to onaj trenutak koji se priželjkuje, dovoljan da otopi hladnoću mračne zimske noći.
Iva Bagarić/Tomislavcity
