Nezgoda koja se vidi, više boli, zato se učimo prikrivati, pokrivati, sakrivati.
– Ne moraš se svakom ispovidat – svojedobno se mogao čuti savjet kao odgojna mjera. Poznatija nam je njegova primjenjivost nego učinkovitost.
– Pokrij se! Golotinja je sramotna! – bili su česti roditeljski savjeti kad je u modu došla oskudna odjeća. Imao je taj savjet i metaforično značenje.
– Potrpaj! – glasio je prigušeni imperativ kad bi se dogodila kakva sitnija sramota u obiteljskoj zajednici. Redovito bi ju popratila narodna krilatica, „ko se tuži, sam se ruži“.
Novije vrijeme i drugačiji međuljudski odnosi donijeli su i blaže savjete, često u kontrastu s običajnim.
Sve je to na svojoj koži osjetila Ćipurina Jela, usvojila je nove modele ponašanja, ali povremeno prakticirala i stare.
– Ne znaš sebe sakrit – ponavljala bi mužu kad bi „pod gasom“ doživio bliski susret s kakvom ogradom ili zidom na putu od gostionice do kuće. Sutra bi o tome pričalo cijelo selo hvaleći Ćipurine autorske šale kao opće dobro.
Te večeri kad je Ćipura „poljubio“ banderu ispred kuće, Jela je već bila u duboku snu. Bi mu drago kad je ugleda kako hrče ispod jorgana pa se prihvati posla. Trebalo je zamaskirati ozljedu i tako prikriti posljedice bliskog susreta s betonskom nemani. Nađe kutijicu s velikim flasterima, izvuče jedan i procijeni kako će biti dostatan da sakrije crvenu mrlju na desnom dijelu čela. Unese se blizu velikom zrcalu pa mekani flaster zalijepi na ranu koja je krvarila.
– Ne vidi se, sakriveno! – promrmlja zadovoljno. Oprezno se uvuče ispod pokrivača pazeći da ne probudi ženu i isti tren uhvati ritam Jelina glasnog disanja te utonu u duboki san.
Jutro ga opomenu na minulu večer. Teška glava jedva se pomjeri na jastuku dok je otvarao oči. Sjećanja se javiše pa Ćipurino lice poprimi kiseli izraz. Protrlja oči u nevjerici kad ugleda veliku krvavu mrlju na jastuku. Ruka mu instiktivno poleti na čelo i shvati. Rana na čelu nije bila sanirana flasterom. Osjeti pod prstima trag skorene krvi.
Pogleda na Jelin teritorij, tako je on zvao dio ženina kreveta, primiri ga činjenica da je Jela još čvrsto spavala. Pokuša se pridignuti i potražiti izgubljeni flaster.
Povuče uprljanu jastučnicu, preokrenu je paplajući oko sebe. U trenu izgubi ravnotežu, svali se na ženu i bi uhvaćen na djelu.
– Opet si se natanko, nesrićo! – uputi mu Jela prijekor bez osobite ljutnje – jesi li išta slomio?
– Nisam! – odvaži se Ćipura okrenut leđima. Skrivao je jastuk i ranjeno čelo govoreći – evo noge, ruke, sve na svom mistu, mogu svačim svojim upravljat.
– E, jadno ti upravljanje?– poprati Jela upitno pa krenu prema kupaoni dok je on tragao za izgubljenim flasterom.
– Di je mogo nestat? – pitao se pretražujući po krevetu.
– Šta će ovo ovde!? – povika Jela neobičnim tonom pa Ćipura skoči kao bez duše i nađe se pokraj žene. Pogled mu pade na zalijepljeni flaster na zrcalu u visini njegove glave. Sve mu bi jasno.
– Tako vidi pjana glava – posprdno ga prekori žena i naglim potezom odlijepi flaster – sidi tamo, očistit ću ti čelo, ranjeniče.
Laknu Ćipuri kad u Jelinu glasu osjeti notu šaljivosti. Volio je tu njezinu osobinu, ali znao joj je i razlog. Sjeti se nedavne opklade s ženom. Obećao joj je dati 100 eura kad god padne zbog pijanstva jer je čvrsto odlučio baciti alkohol, svakako mu smeta.
– Opet po meni, kako god okreneš? – prizna i namjesti glavu tako da mu Jela rivanolom očisti brazgotinu.
– Dobro je, samo nemoj svoju sramotu opet na vitar dizat, sritna glavo. Sidi u kući dok se ja vratim iz crkve – sipali su savjeti s kapima žute tekućine kojom je Jela dezinficirala ozljedu.
Istoga dana, kad se Jela vraćala iz crkve vidno zadovoljna što joj je muž dobro prošao, iznenadi je kum Boško kad upita:
– Ispričaj mi, kuma, živa bila, je li istina kako je kum zalipio flaster na ogledalo, umisto na čelo?
– Je, Bog mu pamet prosvitlio neskrivenu.
Potvrdi Jela i nasmija se grleno. Tom Ćipurinu podvigu još se svi smiju dok ga on sam ponavlja u više verzija. Voli on šalu, i to onu najbolju, na vlastiti račun.
Iva Bagarić/Tomislavcity
