Zdanje kojim se duvanjski puk može pohvaliti, u isto vrijeme mu i zahvaliti, zasigurno je velebna duvanjska bazilika.
Iznikla prije stotinu godina na Duvanjskom polju svjedoči odanost vjeri otaca i Katoličkoj crkvi. Njezin graditelj, poznati franjevac i uznik, otac fra Mijo Čuić, idejni je začetnik izgradnje spomen – crkve kao uspomene na tisućitu obljetnicu krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava na Duvanjskom polju, 925. godine.
Velika je to bila zadaća, velika kao i fra Mijina želja da za svoj narod izgradi duhovno i kulturno ognjište. Kao misionar fra Mijo se otisnuo u Ameriku tražiti pomoć i potporu za gradnju crkve. Pokucao je na brojna vrata kao odani patriota, kao diplomata, ali uvijek kao franjevac. Kako veliko djelo traži veliku žrtvu i istinsku ljubav, takav je bio i put prema zacrtanom cilju. Fra Mijin entuzijazam pratila su patvorena obećanja, društvene neprilike, siromaštvo, nepovoljna povijesna previranja, ali upornost i volja nadilazile su sve prepreke.
Upravo prije stotinu godina, zagrebački arhitekt Stjepan Podhorsky „iskolči“ temelje buduće bazilike sv. Ćirila i Metoda, a književnik Milutin Mayer taj događaj zorno opisa u svojim zapisima.
Znakovito, Zagreb je tada, kao i danas, pomagao braću u potrebi, kako duhovna tako i materijalno. Veza je to postojana, prirodna i neraskidiva. U prilog tome svjedoči Povelja napisana prigodom polaganja kamena temeljca na kojoj su imena crkvenih velikodostojnika: zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera te mostarskog biskupa o. Alojzija Mišića i franjevačkog redodržavnika u Mostaru, o. Alojzija Bubala. Na Povelji su potpisi „ Braće hrvatskog Zmaja“ koji se iskazaše kao najveći podupiratelji i dobrotvori. Zmajevci, kao odani rodoljubi i sljedbenici starog hrvatskog plemstva, prepoznali su plemenitost duvanjskog puka i njegovih pastira, plemenitost koje nije naslijeđena kao titula, nego izrasla iz vjere u Isusa Krista.
Kroz svoj stoljetni vijek, spomen – crkva je stasala u baziliku vrijednu divljenja. Na tom putu je prolazila svoju Kalvariju, šibana udarcima vremena – nevremena, oskudice i trpljenja, ratnog razaranja, progona i mukotrpne obnove, ali uvijek zagledana u Nebo, kao i njezin zaštitnik sv. Nikola Tavelić.
U baziliku je ugrađena muka i trud naših djedova i očeva, zavjeti naših baka i majki, potpora subraće drugih vjeroispovijesti, revnost franjevaca i časnih sestara koji su nas u njoj poučavali nauku vjere.
Stasali smo uz nju kroz vrijeme. Od bosonogih i ubogih, kakva i sama nekad bijaše, do učenosti, čestitosti i stasitosti. Obistini se tako i fra Mijina vizionarska želja da spomen- crkva bude „trajni spomenik i vidljivi zalog sretnije budućnosti“.
Uz nju smo kao narod postali graditelji, zaljubljenici u Božju riječ koja sto godina zvoni njezinom utrobom. S njom se oplemenila i naša ljudska riječ, zaodjenula se blagošću i ljepotom, ukoričila se. Uistinu se ostvario fra Mijin san, bazilika i samostan su postali ognjište i rasadnik duhovnosti i kulture jednog naroda.
I danas, kad se sjećamo ljudi i događaja iz naše prošlosti, trebamo i možemo biti zahvalni. Iznova se spremamo dočekati „Braću hrvatskog Zmaja“ pa neka bude kako zapisa fra Ivo Bagarić u Spomenici fra Miji Čuiću: „Duvno zna kako treba dočekati prijatelja“.
Iva Bagarić/Tomislavcity
