U sveprisutnoj potrebi biti netko drugi, obično poželimo biti netko lijep, slavan, uspješan, biti onaj kojemu svi zavide. Rijetki traže uzore u malenim, poniznim osobama, iako su takvi najpotrebniji ovome svijetu. Nametnuti modeli napuhane popularnosti su općeprihvaćeni. Nitko se ne pita što se krije iza privida, ne traži se suština, dominira sjaj lažne površnosti.
Ljudi su podložni svjesnom zavaravanju. Slava imponira i ljudi je vole, iako znaju kako samo ljubav liječi, a poniznost oplemenjuje.
Tragom ove istine i teme, zavirit ćemo u popis slavnih žena svjetske povijesti: Kleopatra, Ivana Orleanska, Harriet Tubman, Eleonor Roosevelt, Marie Antoinette, Indira Gandhi, kraljica Victoria, Marie Curie, Majka Tereza…
Biblija spominje hrabru Juditu, Esteru, Rutu, Saru, Mariju Magdalenu, Mariju i Martu, Veroniku …
Posljednje na popisu u obje skupine su svima poznate, jednostavne žene koje su pokazale suosjećanje za čovjeka – patnika. Tim činom su posvjedočile ljubav i ostale zapamćene po dobru.
Majka Tereza je bila Veronika našega doba. Iako sitna i neznatna, u svojoj poniznosti činila je „mala djela s velikom ljubavlju“. Iza nje su ostale sljedbenice koje svojim djelovanjem blaže patnje bolesnih i odbačenih na njihovoj Kalvariji.
A ljudski život nije ništa drugo do put prema Kalvariji. Put na kojem se doživi klicanje i slava, ali i osude i udarci, optužbe i progon, zatajenje, padanje i ustajanje, znoj i suze, galama većine i tišina manjine…
Negdje u razularenoj masi koja viče sakrije se i ljubav, vjerna pratilja istine i čeka svoj čas. Pojavit će se u liku Šimuna ili Veronike, oni uvijek prate križonoše.
Veronika je imala tu misiju, darovana joj je. Ona je, iako žena, opravdala ljudski poziv, biti čovjek. U svoj ženski rubac utisnula je Kristovo lice, nagrđeno muškom rukom.
I danas nam trebaju Veronike, ima ih, iako su samozatajne. One se ne hvastaju i ne traže prva mjesta, ne traže lovorike i pljesak. Hode u tišini, mole, poste, zahvaljuju. Pružaju svoj rubac bolesniku, beskućniku, napuštenoj djeci, zanemarenom susjedu, oholom čovjeku, i on je veliki patnik…
Poput Veronike, one idu u susret teškoćama, prihvaćaju ih i suobličuju se s onim kojega slijede. Pružaju rubac i brišu suze potaknute nečijom ohološću, prijezirom i samodopadnošću. Ta, uvijek su se oholost i grubost držale podruku i odijevale licemjerjem. I danas je tako, kadre su se prikriti iza lažnog osmijeha. Taktika je to, provjerena i sveprisutna.
Dakako, Veronika tješi potlačenog, a ne osuđuje tlačitelja, on je već osuđen. Iznova pruža svoj rubac zbog kojega je postala sinonim za razumijevanje i empatiju.
Vjerojatno oko nas ima Veronika koje se ponekad ustručavaju pružiti rubac, zaziru od društva moćnih nemoćnika, znaju kako bi mogle biti ismijane, proglašene čudakinjama, ali potrebno je biti Veronika, žena koja u svoj rubac skriva ljudsku sramotu.
Iva Bagarić/Tomislavcity
