Život piše zanimljive priče. Pamte se one o ljepoti i ljubavi kao vječnim temama. A u našem kraju brojne su i one o preudavanju mladih udovica u minulim poslijeratnim godinama. Dosta mladih žena umiralo bi u porodu pa bi se muževi ženili iz potrebe.
Iz današnje perspektive teško je razumjeti majku koja bi ostavila svoju djecu i otišla za novog muža prihvaćajući njegovu siročad. Mnogi će se s razlogom upitati je li u pitanju bilo pomanjkanje osjećaja ili opora i gruba stvarnost u kojoj se tražila muška zaštita.
Stara Janja je često svjedočila potomcima o svojoj preudaji.
– Nisu se žene priudavale od bisa, već od potribe. Težak je udovički život u svako doba, a tada i pogotovo. Kad nemaš čovika, nemaš zaštite. Prikorna si za svašto. A bijeda bila velika, glad i neimašćina. Život u velikim zajednicama bio težak doboga. Bilo je neduševne čeljadi i pogane, k’o crni đavli. Stoga bi se bižalo od jada, za muku. Grijota je bilo uvridit udovicu. Bojo se narod udovičke kletve, ali se slabijem lako nalazila zamirka. Što od neznanja, što od poganluka, grišilo se više nego sada.
Mlade udovice bi potajno donosile odluke o preudaji i krišom odlazile iz kuće ostavljajući djecu na očevini. Nezahvalno je bilo odgajati jetrvinu djecu pored brojne svoje, ali tako su nalagali običaji. Stričevi bi uglavnom stali u zaštitu bratove djece. U selu se još pamti priča kako je Šuički Kati u crkvi zašla svist kad je pratar navistio udaju njezine jetrve udovice koja joj ostavi troje nejake dice.
Rijetke bi sa sobom povele djecu u novi dom. Samo je Janja dovela svoju Venediku, ali zato što se Jakiša javno prihvatio brige za ženino dite. Uvijek je bilo onih koji su ljudstvom nadilazili običajna pravila. Istog dana djevojčica je dobila nadimak Privotka. A o njezinoj ljepoti pričalo se u puku.
Vjerojatno je gruba stvarnost bila uzrok i Daničinoj preudaji u susjedno selo, ali joj kći Anica nikada nije mogla oprostiti način na koji ju je napustila.
Strina je Anici o tome često pričala i tako joj otvarala staru, nikad zacijeljenu, ranu.
– Pričali se po selu kako će ti mater otić u Veliku Dragu za mladog udovca kojem je u porodu umrla mlada žena. Nije joj niko ni branio. Svekrva je nije priviše štitila, čak joj je i napućivala da upravi sobom. Bojala se da ne bi kuću osramotila. Dite je ostajalo na ćaćinstvu. Tako je to tada bilo. Svejedno smo se začudili kad jedno jutro ne osvanu u kući. Tebe, Anice, ostavila u bešiki, još te nije bila odbila od sise. Odnila i ponjavu ispod tebe što je donila u ruvu. Ne znam kako je imala srca. Ma, di je srce tada bilo. Nije ga niko imo. Doduše, pričekala bi mene posli mise i upitala za te. Svrnule bi joj se suze, a ne bi zaplakala. Napomenula bi mi da te podojim dok imam mlika. I ja sam tada dojila svog Ivana. Tako sam ti ja, moja Anice, bila nazor majka. I ti si mene zazvala mamom, k’o i moja dica.
Slušala je Anica strininu priču osjećajući u njoj više sebeljublja, nego suosjećanje za ostavljenu djevojčicu. Odrasla je i naučila ponešto o životu. Mogla je pomalo razumjeti i majku, ali nikako nije mogla svladati suze kad bi spomenuli Lucinu pismu. Kažu kako je selo proplakalo kad je Luca u svojim svatovim zapivala.
„Moje zlato bez matere svoje – a ja mlada osta bez oboje!“
Uistinu se ono izgubljeno u djetinjstvu teško može nadoknaditi. Nadala se Anica sreći u ljubavi, ali bi je sreća potiho zaobilazila. Tužna je bila i onog dana kad Janja kupi od nosovica ružanu laneticu svojoj Venediki. Seoski mladići jedva su čekali Privotkino curenje. A s ružanom laneticom, zavezanom na pola glave, ulazilo se u curstvo i najavljivala moguća udaja. Anica je priželjkivala ružanu maramu i šetnju s curama poslije mise, ali nitko nije s njom suosjećao. A da je imala svoju mater? Razmišljala je o svom curenju, svojoj udaji i pismi što bi je mogla zapivati u kolu. Učini joj se kako njezina tuga ne može stati u pismu.
Iva Bagarić/Tomislavcity
