I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama, piše sv. Ivan. A ta Božja Riječ bijaše Bog. Božja Riječ je uzela tijelo. To je Isus iz Nazareta, čije rođenje slavimo na Božić. To nam donosi Ivanovo evanđelje. Kako je važan taj početak Ivanova evanđelja! S tim dijelom evanđelja prije se opremalo naše umiruće. Svećenik bi položio ruke na bolesnikovu glavu s tim evanđeljem i čitao ga. S tim dijelom evanđelja se sve blagoslivljalo i zaklinjalo zle duhove. Naši su predci tri puta preko dana u Anđeoskom pozdravu pokleknuli i u prsa se udarali na te riječi: I Riječ je tijelom postala! Vjerovali su da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Bilo je i ima puno ljudi na svijetu koji misle o Isusu da je svetac Božji, da je prorok, da je bio najbolji i najpametniji, ali ne vjeruju da je imao Božju silu, da je Božji Sin. A među takvima su bili i ostali mnogi židovi i muslimani. Musliman čvrsto vjeruje i moli da je Bog jedan jedini. I mi to vjerujemo. Bog je samo jedan. Ali za muslimana je smiješno i glupo da Bog može imati Sina, pored sebe. Misle o tome ljudski da bi Otac pored sebe morao imati Sina. Ali nije to tako. Mi kršćani znamo da je Božja Riječ u Bogu, u Ocu, a ne pored Oca. Oni koji sumnjaju u Isusovo božanstvo, moraju se sjetiti ove prve rečenice Ivanova evanđelja: I Riječ bijaše Bog! Taj koji je bio Božja Riječ i uzeo ljudsko tijelo, On je Emanuel – Bog s nama, Bog u svijetu među ljudima. To nam piše Ivan evanđelist, koji je bio s Isusom tri godine: slušao njegove riječi i gledao njegova djela. On je pravi svjedok, koji daje odgovor na pitanje: Tko je Isus iz Nazareta. Isus Krist je pravi Bog od početka, ali je uzeo ljudsko tijelo u vremenu i rodio se prije 21 stoljeće, radi nas i radi našega spasenja. Kad dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina rođena od žene, piše sv. Pavao Galaćanima. On je uistinu, Sin Božji koji je postao čovjek, naš brat, a time ne prestaje biti Bog, naš Gospodin. Božić ili mali Bog u rođenju jednoga djeteta u Betlehemu dijeli cijelu povijest na ono prije i ono poslije Krista. Prije su se godine računale od poganskoga cara Dioklecijana koji je završio u Splitu 305. godine. A onda su kršćani uvidjeli, kad su dobili slobodu, zašto spominjati poganskoga cara koji je progonio kršćane kad imamo puno, puno važnijih događaja u evanđelju. Dionizije Mali – Exiguus izračunavao vrijeme po Isusovu rođenju. Običavalo se pisati i govoriti dogodilo se to i to godine od utjelovljenja Gospodinova. To računanje vremena se uvodi od 532. godine. Zašto je Isusovo rođenje tako važno govori nam početak Ivanova evanđelja: Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet. To nebesko svjetlo je za nas i za cijeli svemir. To je mlado sunce s visine, Sin Božji, koji započinje novu povijest ljudskoga roda i dijeli cijelu povijest na ono prije i ono poslije Krista.
A svima koji ga primiše dade vlast postati djeca Božja, piše sv. Ivan. Božić je očitovanje velike Božje tajne u utjelovljenu Sina Božjega. Jednostavnost događaja i uzvišena Božja tajna idu skupa. Božićno otajstvo se u nama ispunja kada se Krist u nama oblikuje, kako piše apostol Pavao kršćanima u gradu Galati: dok se Krist ne oblikuje u vama. A to naše oblikovanje u Kristu događa se nakon krštenja Duhom u ime Kristovo i nakon spoznaje Isusa Krista. A da se to moglo dogoditi, prvo je bilo rođenje Sina Božjega. Pred nama su jaslice, rođenje djeteta, majka, obitelj, a sve to u službi Božjega plana, neizmjernoga Boga i dolaska Spasitelja. U tim jednostavnim ljudskim događajima odvija se ispunjenje Božjega obećanja da će poslati Spasitelja. Ujedinjuju se slava Božja na visini i mir ljudskoj duši. Nebo je dotaklo zemlju i zemlja je postala bogata. Zemaljska tama je pobjegla. Sunce s visine ju je rasvijetlilo. Raspršila se zemaljska tama zla i neznanja. Na ljudske stranputice Bog je poslao svoje svjetlo. U trenutku kad se rimski car August proglasio božanstvom: divinus Augustus, raspisuje car popis naroda u svom carstvu. A dobri Bog ispunja rođenje u Betlehemu. Proklijao je život. Nadošla je istina, rodila se radost. Kao je dobro prepustiti se u ruke Božje. Kako je spasonosno povjerovati Bogu svemogućemu. Mnogi nisu upoznali Isusa Krista i nisu ga primili, kako piše sv. Ivan: A svima koji ga primiše, dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime. Povjerovati u ime Isusovo je spasonosno. Za njega piše prorok Izaija da je Mesija – Pomazanik Božji: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. I sve to u novom životu u Sinu Božjemu. Isusovo rođenje stavlja pred nas veliku nadu života.
Svi mi primismo od njegove punine: milost na milost, piše sv. Ivan. Tajna vječnoga života proklija iz izvora. Nada života je pristigla i na zemlju i u vječnosti. Sad možemo razumjeti da ima nade i za nas. Ima rješenja i za ljudski problem i ljudsku bol. Ima oproštenja i za čovjekov grijehe. Ima izlaza i za ljudsku smrt. Kad Bog progovori, život se rađa. Kad se Bog ‘ušatori’, nastani među ljudima, nastaje život vječni. To nam je donio Isus Krist, Sin Božji. Nema drugoga imena pod nebom po kojemu se možemo spasiti osim imena Isusa Krista. Nema nikoga na svijetu tko nam može oprostiti grijehe, osim Boga svemogućega. On će nam oprostiti grijehe. Na svoj križ će uzeti Isus i naše boli i naše grijeh. Svojim uskrsnućem je pobijedio svoju smrt i pobijedit će naše smrti. Probudi u sebi živu vjeru u svemogućega Boga. Oživi u sebi povjerenje da Bog računa s tobom. Iziđi iz svoje sebičnosti i dijeli svoje radosti. Otključaj ormarić svoga srca da iz njega proključa radost i živa vjera u Spasitelja. Zato, radujmo se i kličimo rođenju Spasitelja. Svi imaju pravo na Božićnu radost. Svi mogu slaviti Božić. Oni koji su čista srca, neka zahvale milosrdnom Bogu za taj dar. Grješnici znaju gdje će im se oprostiti grijesi. I svima: Na dobro došlo sveto porođenje Isusovo. Blagoslov- ljen i čestit Božić svima! Božić povijest osmišljava, a čovjeku spas dariva! Neka bude svima i duša čestita!
Fra Ante Pranjić Pilipović
