U skladu s fizičkom građom, koja se obično opisuje epitetima “životan”, “kršan” ili izjavama tipa; “imaš ti šta vidit”, “vedanaki”, “naki ja ikakav”, i naški se izričaj, nekako, prilagodio toj kršnosti i životnosti.
Za pretpostaviti je kako je pridjev “kršan” potekao od imenice “krš”, i da je svojedobno značio isto što i “životan”, odnosno stamen, “ko od brda odvaljen”.
Kao što se kod nas ritko susriće sitan isan, tako se ritko susriću i umanjenice u govoru.
Ma, brate, nekako se ne bi ljubilo s tom “od brda odvaljenom” čeljadi.
Zato ti kod nas nema dičice, veda sve redom drčina, drčajina, drčurlija, ćaće im ćaćetine, a matere, naravno, materetine il’ materusine.
Tetke su tetketine, babe, babetine, a čovik je čovičina.
I tako…
Kad prispije vrime, curetine nađu štogod čovičine, speuze štogod kućetine, izrode čopor drčine i eto ti…
Ritko ćeš ti od našeg naroda čuti tepanje: ženica, dičica, ‘tičica… Jok, brate! Uglavnom je to žen’turača, drčajina, ‘tičurina…
Kod nas ti je, bolon, sve ko od brda odvaljeno (čitaj, kršno).
I šta nam vali de…tak’i’ ja ikakvi!
Biralo me/Tomislavcity