Kako ćemo gorike
– Zasto ti baba, molas na glebja?
– Danas su Sisvete, bona! Iđe se na greblja, nu.
– Ha? – trčkara unučica za babom, dušeći pitanjima bez kraja i konca.
– Kažen ti, nu. Za Sisvete se iđe na greblja. Zapalit sviće za svoje pokojne.
– Koga?
– Za pokojnog ti dida i sve.
– Dida?
– Ja, oko babino. Za pokojnog dida i sve naše pokojne.
– A, je l dida… je l je on tu? – prstićem pokazuje na grob gdje baba pali svijeće.
– Nije, oko babino. On je sada gorike – u raju. Tute mu je samo tilo.
– Ha? – zinu mala u nebo, pa u grob; u sviće i babina kolina na kamenoj ploči, i ništa joj ne biše jasnije.
– A, je li je, baba… – zausti ona, no baba ju povuče da klekne pored nje.
– Nu, pomoli se s babom za dida, oko babino! De! – gura joj klecalo pod koljena.
Ona poslušno sjede na pete, pogleda uperena u plamen svijeća koje je baba, ne prekidajući molitve, neprestano namišćala.
– Je li nas, baba, did sada vidi? – upita pogleda uperena gore, put nebeskih visina.
– Jašta neg vidi! – odrješito će ona podižući palčeve na kojima su visjeli njeni neobično dugački činaši.
Nekoliko trenutaka unuka je zurila gore – u nebo, a onda se naglo diže, te podbočivši se objema rukama, poviče:
– A, kako će on do-ole?
– Ujmisusovo! – začudi se baba bučno poljubivši križić na činašim.
Svakakva je već pitanja čula od tog diteta, ali nešto ovako…
– Kad se ode gorike, nema više dolike, bona. – reče pomjerajući sviće bliže križu.
– Ha? – namršti se unuka.
Po svemu sudeći odgovor joj nije bio po volji.
– Nu. Pa, ko je vidijo vraćat se iz raja, de? – prijekorno će baba gurajući svijeće još bliže križu.
– Zasto?
– Zato. Bog tako odredijo, nu.
– A, za-asto?! – ponavlja glas na rubu plača.
– Nu… Ta nećemo zar mi Bogu zapovidat! – srčano branila božju providnost. – A, gorike ti je, tako i tako, čudo lišpe veda ovde. Zato se niko ogozgar i ne vraća, nu.
– Ja ne bi gole! – dobaci mala inatljivo, kao da protestira protiv netom izrečene babine teodiceje.
– Nu… – pomilova ju ona po mekim uvojcima. – Neka tebe tu, oko babino! Samo nek iđe po reda i ko Bog zapovida – promrmlja sebi u bradu.
– A, ostalo… – odmahnu rukom i duboko uzdahnu, automatski ljubeći križić u ruci i još jedared, za svaku sigurnost, malo popravljajući položaj svijeća duž grobne ploče.
Ehh… Kad bi dite znalo koliki je blagoslov kad se umire po redu – ko Bog zapovida… i kolikima je, samo u ovom ratu, bio uskraćen… – vrzlo joj se glavom.
Nu ti vidi šta li nju kopka – kako će did dolike.
E, moj sinko…
A, kako ćemo gorike? To je ono!
