Mimo svake nade
(kratka priča)
Babi je bilo sedamdeset godina kad sam slučajno saznala za didovu sudbinu.
Nisam joj imala srca reći makar me gušilo u grlu i srcu svaki put kad bi ga spomenula s onim naročitim uzdahom koji oštro podcrtava usud nedosanjanih snova.
Za Dušni dan bilo joj najteže.
Bili su u braku samo tri godine kad je otišao. Ćaći ti je tada bilo ištom dvi godine, tumači mi.
Poslije blajburške tragedije, kružile svakakve priče: i da je tamo ubijen; i da nije, nego da je viđen u koloni; da je nestao na Križnom putu i tako od usta do usta priče se mijenjale, a on – did nije se vraćao…
Nadala se, sritnica, štono vele, mimo svake nade.
„Sve gledan, nećel banut odnekale.“ – šaptala svoju okoštalu bol čak i onda kad se već moglo govoriti naglas.
Nakon tolikih godina strahovanja, navikla stišavati glas kad se o tome priča.
“Ššš… zidovi imaju uši, moj sinko! – tumačila nam. – Ne znate vi dica šta to znači! E, grdne rane!”
„Nisi ti smijo žalit za svojima! Kakvi! Odman bi došlo po tebe i odvelo te, sime im se umelo!“ – osvrtala se oko sebe kao da bi svakoga trena netko mogao nahrupiti i odvući na „saslušanje“ s kojeg se nitko nije vratio bez osude.
Smrtnog straha u kostima koji se tako duboko zakopitio nije se više dalo osloboditi ni kad su okovi slomljeni.
Sve te godine nije ga nazvala pokojnim, niti mu za dušu upalila svijeće.
Umjesto toga, za Dušni bi dan na groblju, umjesto svijeće, za njega stavila figuricu anđela – „da ga anđeli čuvaju, pa di bio da bio“.
Od kad sam saznala kako je did završio, bijaše mi strašno mučna ta djetinja molitva i ufanje.
‘Reći ću joj!’ – pomislim, a kičmom mi prođu takvi žmarci da odmah odustanem.
Čemu joj sada, po stare dane, ubijati tu nadu mimo svake nade?
Nadu da je, tko zna kako, preživio i da je, Bog zna di, možda i sada živ.
Svjesno samozavaravanje u tako strašnim vremenima, gotovo je jedini način opstanka u pameti.
Nisam joj rekla.
I samoj mi se kosa dizala od te strašne priče.
Sritna bi baba, bojim se, presvisnula.
Bio je u koloni s nekim rodijakom žene koja mi je to ispričala.
Gonilo ih – veli – kao da su beštije bez duše i osjećaja.
Kako bi tko pao, tako bi dobio metak u čelo.
Na smrt prestrašeni, iscrpljeni, ranjeni… skapavahu od gladi i žeđi, ali nitko se nije usudio zucnuti, jer bi umjesto vode popio smrt.
“Tako se, eto, napio tvoj jadni did – uzdahnula je brišući oči. – Umisto vode, popio smrt.”
„Tražio je vode od njih?“ – jedva promucah.
„Nije.
Sišao je niz nasip i počeo piti.. I… pokosio ga rafal.”
Obje smo plakale.
“Sritnjak je i u smrt otišao žedan.“ – zarida ona. – A, opet, u drugu, spasio se… Neke je ta gamad – kažu – ranjene i vezane žicom,, žive pobacala u jame s mrtvima. Bošsačuvaj! Ne daj Bože nokom!”
Stresla se od jeze tresući glavom i ramenima, kao da stresa zmije i škorpione.
Pokosilo me kao kosa mladu travu. Bijah otkos odsječen od korijena. Mrtva trava.
Tužih za didom kojeg znadoh samo po babinim pričama, a još više za njom koja mu, djetinjom vjerom, mimo svake nade, umjesto svijeće za dušu, stavlja anđela čuvara.
Tko zna, možda ju baš taj anđeo sačuvao od istine koja bi joj na komadiće isjeckala to naivno, djetinje srce.
Nipošto joj neću reći!
Sevap je ne reći. Sevap!
