Svakodnevno gledamo nepregledne kolone migranata, mahom muškadije, koje jurišaju na naše granice u potrazi za boljim životom.
Među njima, doduše, ima pokoja žena i dijete, pa se baš pitam hoće li se netko, od svih tih muških glava, sititi Dana žena…haha.
Opravdano sumnjam.
U zemljama iz kojih nadiru, žene, najčešće, još nemaju ni pravo glasa, ni bilo koje drugo od takz-ih ljudskih prava.
Dakle, ne smatraju ih jednakopravnima i jednakobitnima, pa ih tako i tretiraju.
S iznimkom Saudijske Arabije.
Oni su priznali sva ljudska prava, pa i više od toga, jednom ženskom robotu.
Stvarnim ženama ne.
U većini tim zemalja, manje, više, žene se, još uvijek, tretira kao roblje.
Roba za razmjenu (doduše bezvrijedna).
Tako roditelji daju, starkeljama za žene, malodobne kćeri (najčešće djevojčice od svojih 12-ak, 13-ak godina), e da bi ih te starkelje zlostavljale, fizički i psihički, kao i ostale, od pešest žena, koje uspiju jeftino kupiti na buvljaku ljubavi.
Ne smiju ni pomisliti na vraćanje k roditeljskom domu, gdje, uostalom, nije ništa bolje.
Otac i braća podjednako ih zlostavljaju.
Njihov im život ne vrijedi pišljive pare.
Ne sjećam se da je vrli civilizirani svijet ikada podigao glasa protiv tog najvećeg od svih zala pod suncem.
Ni repom vrnit.
Moćnici pokreću ratove i razaranja, stvarajući kaos planetarnih razmjera, koji nam, eto, prijeteće kuca na vrata.
Ne bi me čudilo da na ruševinama tih zemalja, (kolijevke civilazacije), prije dobiju prava na usvajanje djece gay parovi, nego li žene pravo da slobodno dišu.
Kao i svuda, uostalom.
Gay-prava su najednom pitanje života i smrti.
Tko zna, možda i jesu, jer ova civilazacija, po svemu sudeći, srlja u propast iz koje ju neće spasiti nikakve bodljikave žice, a još manje pompa oko prihvaćanja gay parova i njihove “ljubavi” kao prirodne dok nam, istovremeno, raste broj siromašnih i ubogih, bez osnovnih sredstava za život?
Cijele obitelji tavore u psećim uvjetima, bez osnovnih civilizacijskih sredstava.
I nitko zbog njih ne izlazi na ulice.
Nitko se ne buni, niti protestira.
Imaju li oni pravo na dostojanstvo?
Nisu li i oni ljudi?!
Ili su to bili dok im nije potpuno srozano ljudsko dostojanstvo.
Dan žena je još samo jedan sramotni smokvin list u svijetu obespravljenih.
Mučni podsjetnik kako se donedavno, i u tom “visokociviliziranom” zapadnom svijetu, tretiralo žene, i kako se, u više od 2/3 svijeta, tretira i danas, dok nam, istovremeno, u “povorkama ponosa” maršira neki neodređeni, treći rod, a ne potlačene žene.
Pa, sretan nam Dan žena, žene moje!
Nemam ništa protiv tuđih uvjerenja, pa ni takvih koja u ženi jedva i vide ljudsko biće, kao većina ovih koji nam nasrću na granice, no, uz takvo civilizacijsko i duhovno “breme” na ramenima, daleko im kuća od moje!
Dosta nam je i naših.
Viša sila, kažu.
Pa, neka sada ta “sila” sama poliže što je zas**la.
Ne bih baš poželjela dobrodošlicu ni jednom zlostavljaču žena, pa, ma od kud dolazio.
I što reći na sve to, ususret Danu žena…
‘Boj se zlostavljača i kad darove nose!’
Kamo sreće da se taj podatak može iščitati direktno sa čela.
Biralome/Tomislavcity
