Danas ti je, sinko, svak sam
(kratka priča)

Na blagajni ispred mene – priča mi prijateljica ljuta i uzbuđena – neka starija žena rasula po pultu šaku sitnih kovanica, a u ruci joj samo mala, dnevna vrećica hrane za mačke.
Blagajnica broji, broji, te će prilično neljubazno:
„Još trideset centi!“
Starica zinula u nju, pa u one žute novčiće, pa opet u nju.
„Kako? – zamuckuje. Tamo stoji da je …“
Nestrpljiva blagajnica oštro izrecitira kolika je cijena, koliko je ona dala i koliko još fali.
Sritna se baba uzvrtila. Vidim da nema više od te siće, pa se umiješah:
„Evo, ja ću dati koliko fali!“ – rekoh i pružih sitniš.
Žena nehajno baci novce u blagajnu i za tili čas moje stvari napuniše mali pretinac.
Baba me zahvalno gledala, potapšala me po ramenu i sramežljivo zahvalila.
„A, baš mi je neugodno! Tamo je stvarno stajala druga cina. Baš mi je neugodno! – ponovi kao da je štogod ukrala.
„A, što bi vam bilo neugodno? Što nemate para na bacanje?
Pa, vi ste jedan prosječan umirovljenik. I prosječan Hrvat koji jedva sastavlja kraj s krajem!“- rekoh glasno da čuje i poslovično hladna i neosjetljiva blagajnica.
Davno je prošlo vrijeme kad smo mi njima, ili oni nama, govorili „u redu je“, za tu šugavu siću koju bi nam htjeli vratiti ili bi pak nama nedostajala.
„Ma, dat će te drugi put!“ – odmahnuli bi rukom.
Sada to nitko neće reći ni kad je u pitanju jedan jedini cent čija sićušnost najbolje govori o njegovoj vrijednosti.
Nema više „u redu je „ jer je među ljudima nestalo ljudstva.
Zato se sritna baba sva izbezumila kao da sam joj dala tisuću eura, pa svejednako čeka da budem gotova, pa da mi se još nazahvaljuje.
A, ja namjerno otežem želeći to izbjeći.
Napokon iziđem i sjednem na klupu da rasporedim težinu kad li se ona odnekud stvori pored mene.
Nasmiješih joj se i napravih mjesta.
„Imate macu?“ – upitah dok je sjedala otpuhujući kao netko teško umoran od života.
„Ama, evo… ova jedna – podiže mini vrećicu – košta, čula si… a, nema u njoj ni oblizak. I aj ti živi na toj skupoći!“
Odmah sam prepoznala naško čeljade. Dabome da je naško!
A, ko bi se još pola sata ispričavao za nešto tako bizarno i nešto za što, uostalom, nije kriv, osim naško čeljade?
„Ama, nije nego, ja baš gledan tamo koliko košta i lipo piše toliko i toliko. Dođeš platit, kad tamo nešto stoto… I aj ti budi pametan! A, tebi, sinko, nek dragi Bog plati! On sve vidi! – pokazuje koščatim kažiprstom put nebesa. – Sve.“
I stade dlanom brisati suze.
Smililo mi se ko da mi je rođena mater, et.
To izborano lice i ruke satkane od samih vena…
Taj dlan kojim briše oči i ta majušna vrećica za koju nemade dovoljno para u drugome dlanu…
Grlo mi se steglo.
„A, macu hranite kupovnom hranom?“ – rekoh tek da nešto kažem, a ona zajeca.
„A, nisam, sinko! Nego, evo u čeme je stvar: Tribalo mi je, ima dva dana, doć ono jadne penzijice, a evo teče i treći, a nje nema.
U kući nema ništa za nju – za macu, pa mi je ža… Skupila ništa bocuna… – reko – valjda će doteć za jednu ovu…“ – pokazuje glavom na vrećicu i opet briše oči, odmahuje rukom i ispričava se.
„Živite sami?“
„Ma… – odmahnu podižući obrve. – Danas ti je, sinko, svak sam. Sam si i kad nisi sam. Taki vakat izaša, eto ti!“.
„Da, na žalost!“ – potvrdih hineći da sam čula samo ono što je rekla i da nisam pročitala i ono što nije bilo izrečeno riječima: da nečija baba, mater, ujna, tetka, strina… – što god i kome god – barem tri dana gladuje, zajedno sa svojom macom, jer kasni bijedna penzijica od koje obje žive.
Ente, živote!
Sad bi joj ja tutnula koji euro, ali ne znam kako, a da se sritnica ne posrami.
Znaš mene!
A, onda se dosjetim citata iz Biblije. Znam da s Biblijom ne mogu mašit.
Dok sam se ustajala, citirah onaj stih o gostoljubivosti:
„Budite gostoljubivi prema siromahu, jer nikada ne znate jeste li tako ugostili anđela Božjega!“
Vjerujem u Riječ božju, vjerujem u anđele i vjerujem da me nećete odbiti u nakani da pomognem maci s kojim eurom, za slučaj da penzija ne dođe još koji dan.
I ja imam macu i žao mi je da ijedna gladuje. Evo!“ – izrecitirah začuđenoj babi strelovito joj tutnuvši u ruku dvadeset eura. I biž!
Okrenuh se tek da ovlaš mahnem, a ona me zaprepaštena gledala s dlanom na ustima.
Više se nisam osvrtala.
Je, nije, za mene to bijaše anđeo preodjeven u nevoljnika, o kojem piše Biblija. Šlus!
A, sad mi posudi dvajest eura, jer su mi to bile zadnje pare! – završi uz smijeh.
– Drage volje! – rekoh dohvaćajući novčanik. – Ali pod jednim uvjetom…
– Pucaj!
– Vraćaš mi samo deset!
– Ha… Zašto?
– Zato što sam tako i ja, u neku ruku, ugostila anđela, a ne samo ti. Zašto bi samo ti bila milosrdna!?
– Ajde, dobro! Nije beg cicija! Bog će mi i to uračunat u pravednost. – složi se ona uz glasan hihot kao netko tko zna da onog drugog živcira i baš zato to i čini.
Sad, nije baš da me živcirala, ali me pomalo kopkalo što uvijek ona nabasa na neke anđele, a ja se onda šlepam.
Kad bolje pogledaš – pomalo i živcira. Pa, ja.

Biralo me