Bulina greda
III. dio
Zbrda-zdola, prestrašeni agin sluga, ispriča, zapravo izmuca, kako su njegove uhode sve otkrile i kako se aga razjario i zaprijetio da će vlastitim rukama ubiti gospu Ajšu, i kako je stavio glavu na panj, jer mu je žao gospodarice.
Otkriju li ga, ne dao Allah, ode i njemu sa ramena glava.
Ni Andrija, ni Ajša nisu primijetili da se u tren oka već okupilo svijeta kao da su im poslane žurne pozivnice.
Blijeda kao smrt djevojka je drhtala i plakala, sobarica jaukala strepeći i za sebe i za nju, a sluga, dašćući od umora i straha, ponavljao isto:
„Bježite kamo god, samo se ni za živu glavu, ne vraćajte kući! Aga će vas ubiti, na moje se uši stoput zakleo Allahovim imenom”.
Ko tužan, ko žalostan – bula oboje, pričali ljudi kasnije.
Znala je da kao muslimanka nije smjela, između ostalog, ući pod krov nekog nevjernika. I k tome bez muške pratnje, što je samo jedna u nizu strogih zabrana koje je, i kao žena i kao muslimanka, prekršila.
Preuzetno se uzdala u pomoć milostivog Boga i da će ti „smrtni prijestupi“ ostati između nje i Allaha.
Nije ni slutila da ju, po bratovu nalogu, već odavno uhode.
Shvativši što je po srijedi i u kolikoj je opasnosti ta sirota, šejtanskom bratu odana bula, u Andriji se ponovno razbuktala strast za osvetom tom turskom gadu koji misli da je gospodar smrti i života.
Gledajući na smrt uplašene žene, u njemu se probudio takav bijes da bi najradije iz ovih stopa potražio to đubre i skratio ga za odvratnu mu, šejtansku glavu.
– Eto za kakvog si gada klečala! – ne mogaše se suzdržati kad je uhvatio djevojčin pogled u kojem se zrcalio neopisiv užas.
– Kamo da pobjegnem? Kamo? – ponavljala šapatom kršeći drhtave ruke iz kojih je nestalo krvi. – Ta, nemam ja nigdje nikoga!
– Recider ti tome skotu – istupi Andrija ne krijući bijesa pred plahoga slugu – da ako je junak iziđe sa mnom na megdan junački, a ne da se tako iživljava na jednoj ženi. I to sestri koja je došla moliti za njega milost, znajući da stavlja glavu u torbu.
I kaži mu vako: ako ovoj divojci – pokaza rukom na Ajšu – padne dlaka s glave, ode mu glava. A, ako je želi ubiti, neka sam dođe po nju. Čekat ću ga! A, do tada je ona gost pod mojim krovom. Razumiš!
Stajao je ispred njih kao Mojsije kad je onomad pred Izraelcima, od bijesa, bacio na njih i razbio ploče saveza.
– Sada ajde i reci mu točno kako sam ti rekao! – zgrabi za ramena prestravljenog slugu gurnuvši ga ka izlazu.
Obje djevojke zajaukaše vidjevši mu paniku u očima. Čovjek je došao potajno riskirajući živu glavu i ne može to prenijeti agi.
Znao je to i Andrija. Naravno da je znao, ali je isto tako znao da će ipak glas nekako doći do age, kao što biva sa svime.
Rekao je to u prvom redu zbog svih onih namrgođenih lica koja se uokolo sašaptavahu neskriveno neprijateljski mjereći Ajšu i tursku joj braću (da upotrijebimo blaži izraz).
Rekavši to, oštrim pogledom ošinu sve, uključujuć i članove svoje obitelji, kao da pita: „Je li vam jasno!“.
Otkako je ostao bez oca, kao najstariji sin, zauzeo je mjesto glave obitelji te su ga svi poštovali sve ako se, kojim slučajem, i ne bi slagali s njim. A, onda se obrati Ajši koja se nije prestajala tresti i bespomoćno plakati, plakati…
– Dok si u mojoj kući, nemaš se čega bojati! Siguran sam da se taj skot neće usuditi ni pomisliti da dođe ovamo. A, ako dođe… – raširi ruke – Nek mu se Allah smiluje!
Nesretna djevojka nadade u još jači plač. Gore od ovoga ne može! Izbezumljen novonastalom situacijom mozak je odbijao suvislo misliti.
Nikakvo joj rješenje nije padalo na um, pa su prazno mjesto popunjavale suze očajnice.
U poplavi pravedničkog bijesa, Andrija rastjera sve radoznalce koji se raziđoše kud koji zajedno sa aginim slugom s kojim, glavom bez obzira, pobježe i Ajšina izbezumljena sobarica.
Lijepa je Turkinja klonula i tijelom i dušom zapavši u neku groznicu. Smjestiše ju u krevet i ona doskora pade u bunilo.
Zabrinuta majka nije bila sretna sinovom odlukom i nije se skanjivala to izreći.
– A, šta sam je trebao izručiti tom zlotvoru da je ubije! – sijevao on očima. – Bula je, da. Ali je dobro čeljade! Predobro da bude sestrom onakvom gadu! Bit će tu dokle bude potrebno i da ju nitko nije krivo pogledao! Zar vam nije žao sirotice?
Okrenuo se i napustio prostoriju te smotao duhan i nervozno odbijajući dimove šetao gore dolje po dvorištu.
S vremena na vrijeme bi povirio u sobu gdje je nemirnim snom spavala Ajša lica bjeljega od plahte.
Odbijala je hranu, a i vodu bi jedva okusila.
Andrija se bojao za njen život – majka za njegov.
Kako je nagao, mogao bi sam potražiti agu, a onda… „očuvaj nas Bože tog zla!“ – križala se strepeći i od same pomisli.
A, on bi (onako nagal), svakako to i učinio kad ne bi bio svjestan da bi to bilo ravno samoubojstvu.
Ne može čovjek samo tako prepustiti uzde sirovim osjećajima. Toliko lud nije.
I makar nitko nije znao kako bi se ovaj gordijski čvor mogao raspetljati, računalo se na ono da je jutro pametnije od večeri i da će se sve već nekako riješiti samo od sebe.
I doista… jutro je svanulo donoseći opojan miris lipe u cvatu i netom pokošena sijena po kom su brbljave kokice zadovoljno kljucale prvi obrok. Iz daljine se miješali zvuci kose i kosaca dok se još pospano sunce kanda predomišljalo je li mu vakat izići. Jutro tako lijepo i tako obično da se činilo kako se ništa ružno ne može ni zamisliti.
Čak se i Ajša činila kao nova – odnosno stara. Ona od jučer čijom ljepotom Andrija bijaše osupnut.
Na pitanje je li dobro spavala, tugaljivo se nasmiješila kutevima usana. Iscrpljenost i bol kanda nisu puno oduzeli od one ljepote.
Samo oči bijahu bez sjaja, a pogled prazan i hladan.
Da ne uvrijedi brižljivi trud domaćina, uzela je, reda radi, malo kruha i vode umjesto doručka i zamolila dopuštenje da malo prošeta i o svemu razmisli.
Andrija se ponudio da joj bude pratnja, što je odlučno odbila.
„Moram na miru razmisliti!“ – uvjeravala ga.
Otišla je i nije se vratila.
Tek predvečer našli su joj nepomično tijelo ponad strmog obronka obližnje planine tik ispod visoke stijene koja se koso izvija opasno stršeći nad strminu poput nagnuta isana. Stijena koja i dandanas nosi ime Bulina greda.
(nastavlja se)
