Utorak, 18. rujna 2007.
Fromista – Carrion de los Condes (21 km; 4 sata i 18 minuta)
Na doručku sretnem dva Nijemca, koje sam jučer vidio na putu a i sinoć za vrijeme večere, ali su toliko neljubazni da ih pokušavam izbjeći. Srećom, pridruži nam se nekoliko starijih hodočasnika iz Amerike, koji biciklom idu u Santiago pa se s njima upustim u razgovor. Biciklom su već prošli kroz cijelu zapadnu Europu. Nisu baš mladi, ali eto dobro se drže. Poželim im sretan put, a oni meni također. Dva Nijemca niti riječi.
Na izlazu iz gradića stignem onu Japanku, koju sam jučer primijetio u prodavaonici namirnica. Ima ogromnu torbu na leđima, koja je skoro toliko velika koliko i ona, a kao da to nije dovoljno, nosi još jednu veliku kesu s namirnicama. Na glavi nosi koničan slamnati šešir kao žene u Vijetnamu dok rade u poljima riže. Hoda brzim kratkim koracima kao da i sada nosi kimono. Kažem joj da je prva Japanka koju sam sreo na putu a ona meni da sam za nju prvi Hrvat iz Luksemburga. Nešto dalje prolazim pored mlade djevojke, također iz Dalekog istoka. Ona ima ogromni sombrero na glavi, ispod kojeg se vidi veliki osmijeh.
Dolazi iz Južne Koreje pa je pitam što natjera mladu Korejanku po ovim španjolskim bespućima. Pročitala neku knjigu o ovome hodočašću pa iako je protestantica, odlučila je ići svetom Jakovu. Završila je pravni fakultet pa prije nego se baci u vrtlog posla želi posvetiti nekoliko tjedana Bogu i sebi. Ide jako polako i kaže da dnevno prevali najviše 20 km jer noge je svaki dan od polaska užasno bole. Zove se Jin i ima 25 godina.
Ne žuri mi se danas pa iako ona hoda užasno sporo, odlučim s njom nastaviti jedan dio puta. Ne znam baš puno o životu u Južnoj Koreji pa je svašta pitam. Kaže da je Južna Koreja jedno vrijeme bila siromašnija od Sjeverne Koreje, ali da je sada to posve obratno. Trećina Korejaca su protestanti, trećina katolici, a trećina budisti. Tradicija im nalaže da poštuju starije, a od djevojaka se očekuje da uđu u brak nevine, što većina njih čak i u velikim gradovima čine. Kažem joj da u Zapadnoj Europi mnoge djevojke već imaju seksualno iskustvo kad navrše 12 godina, što je jako šokira. Ona niti ima niti namjerava imati dok se ne uda. Čudim se kako slobodno o toj temi priča i reče da je zato što nisam Korejanac. Kod kuće je to tabu tema. Zaustavimo se u Villoviecu u nekom baru i ručamo. Ona samo naruči kolu jer ima svoju hranu, koju sama sprema jer nikako se ne može naviknuti na španjolsku kuhinju. Svi je hodočasnici u baru veselo pozdravljaju. Znaju je jer svi je prestignu zato što ide jako polako. A za svakoga ima svoj veliki prijazni osmijeh.
Profil današnje etape je ravan i bez Jin bi vjerojatno bilo monotono. Dogovorimo se da ćemo zajedno večerati u restoranu mog hotela iako ona nastoji štedjeti novac kojeg nema baš puno jer još ne radi. Dolazimo u Carrion de los Condes relativno rano i ona se uputi u općinsko prenoćište, a ja u hotel.
Nakon kratkog odmora idem u gradić koji danas ima nešto više od 2000 stanovnika. Ime je dobio po Alonsu Carreño koji je (791-842) protjerao Maure. A poznati sinovi grada bili su Diego i Fernán González, zetovi El Cida. Ima dvije stare crkve: crkvu Svete Marije iz 12. stoljeća i crkvu svetog Jakova iz 13. stoljeća. Ova prva je otvorena pa se pomolim i uslikam kip svete Marije s Isusom na rukama.
Idem na jedinu terasu u ovom djelu grada, ali svi su stolovi zauzeti. Za jednim od stolova sjedi samo jedan čovjek pa ga pitam mogu li i ja tu sjesti. „Sit down! Sit down!“ ponudi mi. Pred njim puno praznih pivskih boca, a u ruci mu čaša s konjakom. Naručim pivo pa se upustim s njim u razgovor. Errol je Kanađanin, a i on ide u Santiago. Ja ne mogu držati jezik za zubima pa ga pitam zašto ide tamo. Sagnu glavu i vidim da mu je neugodno. Ispričavam se zbog drskosti, ali on odmahuje rukom i reče mi da ide uime svoga jedinog sina, koji je sanjao o ovom putu, a u 21. godini života prošle je godine poginuo u Afganistanu. Kaže da je to najmanje što može učiniti za njega. Dok mi priča o okolnostima u kojima mu je sin poginuo, Errolu suze samo liju iz očiju. „Ti si jedini kojem sam to na putu ispričao“. „Zašto meni?“ „Zato što si pitao“. Sad kad je počeo pričati kao da mu je drago što s nekim može podijeliti svoje osjećaje. Sin mu je bio član mirovnih snaga i dok je patrolirao zajedno s grupom drugih vojnika, zapali su u zasjedu i on je poginuo. Errol je obećao da će donijeti kamenčić s njegovim imenom i položiti ga pod „Cruz de Ferro“ po vjekovnoj tradiciji. Dok mi on priča o svom sinu, zamislim kako bi meni bilo da je moj sin Tomislav poginuo i srsi me prolaze.
Popijemo još nekoliko piva iako je on već popio 5 konjaka i tko zna koliko čaša piva. Odsjeo je u istome hotelu kao i ja pa ćemo zajedno večerati. Kažem mu da će nas biti troje. I on pozna Jin pa mu to ne smeta. Glavno da nije sam. Errol ostaje još na terasi, a ja se vratim u sobu. Dok se vraćam u sobu, razmišljam o njemu i pitam se koliko je ovaj put naporan za njega, koji prije nije nikad puno pješačio, a višak kilograma koje nosi je impresivan.
Jin i ja dolazimo u ugovoreno vrijeme u restoran, međutim Errol se ne pojavljuje ni nakon pola sata pa mi počnemo jesti bez njega. Ipak se pojavi nešto kasnije uz ispriku da je zaspao. Pričamo naravno o hodočašću pa mu kažem da me čudi koliko Kanađana ima. Veli da je neki popularni pjevač bio na ovom hodočašću pa je po povratku imao nekoliko emisija na televiziji o tome i tako to je prouzrokovalo lavinu kanadskih hodočasnika kao što je Paolo Coelho to prouzrokovao u Brazilu svojom knjigom ili Hape Kerkeling u Njemačkoj. Za susjednim je stolom Erica sa svojim prijateljem, s kojim se eto pomirila, kako kaže. Drago mi je to čuti jer mnogi se parovi zauvijek rastanu dok zajedno pješače, jer ovaj put je okrutan i ne oprašta nego prisili svakoga da se pokaže onakvim kakav u biti jest.
Nakon večere se pozdravim sa Jin i Errolom jer tko zna hoćemo li se ponovno sresti.
Srijeda, 19. rujna 2007.
Carrion de los Condes – Moratinho (28,3 km; 5 sati i 54 minute)
U 7,30, kad sam krenuo, još je mrak pa moram pitati prolaznike gdje se nalaze znakovi jer ih u mraku ne mogu razaznati. Na izlazu iz grada tabla na kojoj piše da je Santiago udaljen 455 km. Jutros je hladno (7 stupnjeva) a ja u kratkim hlačama i košulji kratkih rukava pa žurim ne bih li se ugrijao. Prvi sat sam prešao više od 5 kilometara i ugrijao se. A onda je sunce izašlo pa me i ono s leđa, malo s lijeve strane grije. Da, na ovom putu ka zapadu sunce se ujutro nalazi iza mene, a onda prolazi s lijeve strane tako da sam puno više pocrnio s te strane nego s desne. Možeš čak po tome pogoditi tko je hodočasnik.
Put, prekriven kamenjem ide u ravnoj crti, između dvaju redova mladih topola i kraj mu se gubi tamo daleko gdje kao da se nebo spustilo na zemlju. Topole su posađene da bi hodočasnicima pružile bar malo hlada. Iako sam krenuo rano, ne vidim puno hodočasnika ispred sebe. Tek pojedince od kojih je jedan objesio svoj „veš“ na torbu da se suši. Koliko puta sam i ja to isto morao činiti. Danas pak to nije problem jer se večeras vraćam u isti hotel pa sam stvari koje nisu bile suhe ostavio do večeras. Nadam se da neće biti problema s taksijem jer je Brigitte obećala nazvati ga i reći mu da dođe po mene u 16 sati u Moratinho. Do sada je sve funkcioniralo fantastično pa nemam razloga sumnjati da će i dalje tako biti.
Obilazim hodočasnike jednog po jednog jer još idem brzo. A onda mene obiđe jedan mladić, koji ide tako brzo da imam osjećaj da stojim. Kao kad te Porsche obiđe na autoputu. Sunce se već popelo visoko i osjećam kako me prži kroz šešir. Sad mi nije žao što imam kratke hlače. Vodič me upozorio da na ovom djelu puta nema puno mogućnosti napuniti bocu vodom pa sam ponio dvije. I zaista nakon onih topola u početku sad više nema drveća. Ustvari, osim pokošenih izgorjelih polja sa strane i puta ispred nema ništa. Horizont je beskrajan. Samo praznina između crvenkaste zemlje i plavog neba, na kojem nema niti jednog oblačka da barem na trenutak prekine ovu neizmjernost. Nema više hodočasnika pa sam sâm na ovoj pučini. Jedini zvuk koji čujem je zvuk mojih koraka na kamenju koje se ponekad kotrlja. Kakva ljepota! Za nekoga tko voli tišinu i daleke horizonte, ova neizmjernost, ispunjena samo sunčanim zracima dar je s neba.
Nakon sedamnaest kilometara dolazim u Calzasilla de la Cueza. Seoce koje se sastoji od nekoliko kuća, albergue i bara. Ulazim u bar i za šankom nađem onog mladića koji me onako brzo jutros prestigao. Živi u Münchenu, gdje je upravo završio kazališnu akademiju. Govori čak nekoliko riječi hrvatskog jer ih je morao naučiti zbog uloge koju je igrao u nekom televizijskom filmu. On ubrzo napušta bar, a ja ostanem i pojedem bocadillo uz nekoliko šalica kave. I onda i ja krenem dalje. Velika se većina hodočasnika zaustavila tu u albergue pa je put skoro prazan. Nakon nekoliko kilometara stignem jednu Austrijanku, koju sam već jučer sreo na ulazu u Carrion. Zove se Doris. Predaje engleski u nekoj školi, a sad je uzela godinu dana slobodnog da bi između ostalog završila hodočašće koje je prije nekoliko godina počela. I ona je jutros krenula iz Carrion, ali ne ide tako daleko kao ja, nego se zaustavlja u Terradillosu de los Templarios, još jednom malom selu na kraju svijeta.
Ponovno sam sâm. Toplomjer se popeo na 32 stupnja, a sjene ni za lijeka nema. Sad mi žao što nisam uživao u onoj jutrošnjoj svježini kad je bilo 7 stupnjeva. Idem sporo jer taksi će doći po mene tek u 16 sati. Nadam se da ću u Moratinhu naći neki bar gdje ću moći čekati taksi. Stižem tamo u 14,30 i osim zatvorene crkve, nekoliko kuća i štala nema ništa. Sjednem na klupu u hladu velikog stabla, na trgu ispred crkve i izujem cipele i čarape. Kako su mi noge zahvalne na tome. Imam osjećaj da su na vatri bile ovih nekoliko posljednjih kilometara. Moram dakle ovdje čekati sat i pol vremena. To mi se baš ne sviđa previše pa odlučim nazvati taksi i tražiti da odmah dođe po mene. U mislima ponavljam rečenice i nazovem. Čovjek odgovori jako brzo i reče mi da će biti ovdje za pola sata. Super!
I dođe čovo za pola sata kao što je i rekao. Sjednem u taksi i uputim se u razgovor s taksistom. Hablamo mi španjolski jer on drugi jezik ne pozna. Bolje rečeno on priča, a ja pokušavam slijediti o čemu on to priča. I nekako uspijevam pogoditi smisao. Pitam ga kad može sutra doći po mene i vratiti te me u Moratinho i reče da može doći u 7 ili 9 sati. Kako su i za sutra najavili veliku vrućinu, odlučim krenuti u 7 sati iako nisam siguran da ću tako rano dobiti doručak u hotelu, gdje stižemo za pola sata. Nakon tuša izlazim ponovno u grad i sjedam na istu terasu gdje sam jučer sjedio s Errolom. Oko mene gužva i galama nove grupe hodočasnika. Ne poznam nikoga i osjećam se usamljeno. Imam osjećaj da sam ostavljen. Hodočasnici koje sam zadnjih dana sretao na putu ili navečer su daleko ispred mene. Osjećam se nekako usamljen i napušten. Za vrijeme večere restoran je pun. Konobar mi nađe slobodan stol i donese bocu vina uz meni. Jedem i slušam žamor hodočasnika.
Četvrtak, 20. rujna 2007.
Moratinho – El Burgo Raniero (27 km; 5 sati i 22 minute)
Taksi dolazi točno u 7 sati. Jedva sam dobio doručak, jer normalno ga serviraju od 7 sati. Taksist mi priča o svojoj obitelji i poslu. Razumijem svaku desetu, ali ipak znam o čemu govori. Dođemo u Moratinho nakon pola sata pa nastavim pješice. Jučer sam provjerio kuda put ide pa ne moram jutros u mraku tražiti znakove. Vidim kako odnekud sa strane puta dolazi neka žena koja se u mraku izgubila. Nastavim s njom sljedeća dva kilometra do sela San Nicolás del Camino, gdje se oboje zaustavimo u baru i popijemo kavu. Francuskinja ostane još doručkovati, a ja nastavim dalje. I onda nešto dalje stignem Doris. Nije baš u formi, ali ipak ubrza korak i slijedi moj ritam. Priča mi da je već bila u Santiagu, ali krenula je iz Leona pa sada ide do Leona i tako kompletira cijeli put. Međutim kako ima još dovoljno vremena, a i muž joj se s tim slaže, vjerojatno će nastaviti do kraja. Priča mi također o poslu punom stresa. Kažem joj da sam do sada već sreo na desetke prosvjetnih radnika pa se pitam tko uopće poučava studente dok toliki prosvjetni radnici lutaju Španjolskom. Morat ću to ispričati Ivanu i Diane. Nakon 11 km dolazimo u Sahagún, gdje se Doris zaustavi na doručku, a ja nastavim.
Put ide pored ceste, ali promet je slab pa nema previše buke. S lijeve strane puta posađene su topole pa daju malo hlada. Na velikome betonskom bloku žutom bojom napisano „Santiago 315 km“. Ipak se približavam. Nešto dalje križ u spomen nekoga hodočasnika, Nijemcu koji je ovdje izgubio život 1998. godine. A nekoliko stotina metara dalje još jedan. Znam da tu negdje postoji groblje gdje su pokopani hodočasnici koji zbog raznih razloga nisu mogli biti preneseni u svoje zemlje. Ima ih na stotine i stotine. A ukupan broj onih koji su umrli na ovom putu vjerojatno nitko i ne zna. Ili neće publicirati.
Prolazim pored nekog jako visokog mladića koji napreduje usporenim tempom. Pitam ima li problema i kaže da ga koljena užasno bole. Jučer je prešao tek 10 kilometara i onda se morao zaustaviti u Sahagúnu, gdje je prespavao. Jutros pokušava hodati, ali uz užasne bolove. Nijemac je. Završio medicinu i šef klinike gdje je dobio posao dao mu 7 tjedana slobodno da hodočasti u Santiago. Međutim više ne vjeruje da će moći dugo izdržati. Pomoći mu ne mogu pa ga ostavim njegovim bolovima.
Put se račva nakon nekoliko kilometara pa moram izvjesno vrijeme tražiti pravi put, koji vodi na moj cilj. Putovi se ponovno sastaju, ali iza moga današnjeg cilja pa je važno da se ne zabunim. Sada sam ponovno sam. Namjeravao sam se zaustaviti u Bercianos del Real Camino i pojesti svoj bocadillo, ali nisam gladan pa nastavim do cilja gdje dolazim u pola dva. Nisam previše umoran pa nakon tuširanja idem u selo.
Selo ima samo jednu ulicu u kojoj se nalazi crkvica svetog Petra. Zidovi kao da su joj napravljeni od gline, kao uostalom i sve kuće u selu. Na ulazu mi mlada djevojka stavlja pečat u pasoš i uzima nekoliko eura donacije za crkvu. Crkva je prazna i u njoj djeluje neki Božanski mir. Kleknem na klupu i prepustim se ovoj atmosferi uz molitvu. Osim nekoliko kipova, jednostavnog, od drveta napravljenog oltara, te nekoliko redova klupa nema nikakvih ukrasa. Moram priznati da se u njoj puno bolje i ljepše osjećam nego u onoj prebogatoj katedrali-muzeju u Burgosu. Nakon molitve sjednem na klupu i još dugo uživam u tišini i spokoju ove lijepe crkvice.
Dignem se i okrenem prema izlazu. Tek tada primijetim da nisam više sam. Jedan čovjek kleči u zadnjem redu klupa i moli. Kad sam prolazio pored njega, pokaza mi na klupu gdje sam sjedio i primijetim da sam bio zaboravio svoj fotoaparat. Zahvalim čovi pa se vratim i uzmem ga. Dok slikam crkvu izvana, onaj čovjek također izađe iz crkve pa mu još jednom zahvalim. Vidim da mu engleski nije materinski jezik pa ga upitam odakle je. Zove se Reinhart i katolički je svećenik iz Münstera.
Nastavimo šetnju zajedno do hotelske terase gdje sjednemo popiti pivo. Priča mi da je već godinama organizirao ovo hodočašće, što nije baš bilo jednostavno jer trebalo je naći nekoga tko bi mu župu preuzeo dok je on na putu. A to je bio jedan od uvjeta koji mu je biskup postavio prije nego mu je dao dozvolu da ide. Reinhart je jako simpatičan i pun humora pa se puno smijemo dok sjedimo tu na terasi. Neke američke babe ga pozdravljaju i podsjećaju da im je obećao večerati s njima. Reče mi da su ga prisilile da im obeća, a engleski mu ne ide baš od ruke pa me moli da i ja sjednem za njihov stol. Zahvalim, ali odbijem jer one babe su toliko glasne i nametljive da ne želim provesti cijelu večer s njima. U tom nam se pridruži Doris i sjedne s nama. Pričamo o zgodama i nezgodama koje smo doživjeli na putu. Reinhart me moli da ne govorim svima da je svećenik jer su mu dodijale diskusije o svećenicima pedofilima i slične teme.
Doris i ja večeramo za jednim, a Reinhart i Amerikanke za susjednim stolom. Žao mi ga je, ali tko mu je kriv što je ljubazan pa ne može druge odbiti.
Slavko Jurčević
Fotogalerija/Privatni album
Natavalja se…
