Kad Petar spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: ‘Gospodine, spasi me! Tako zapisa sv. Matej. Nevolja može toliko onesposobiti čovjeka da ne uviđa zakone i zapovijedi. Jako ga umori. Stvara mu pritisak i strah. Čovjek se osjeća bijedno: osamljenim i napuštenim. Ljudska nevolja počinje još od istočnoga grijeha, kad se čovjek iznevjerio Bogu. Stižu ga Božje riječi iz knjige Postanka: U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si i u prah ćeš se vratiti. Zato je naše vrijeme na zemlji obilježeno nevoljama i iskušavani smo od Zloga. U teškim trenutcima iskušenja čovjek ne vidi izlaza iz svoje nevolje. Potrebno mu je prosvjetljenje i ohrabrenje. Sveti Pavao će pisati kršćanima u Efezu: Iskorišćujte vrijeme, jer su ovi dani zli! I dok god smo na zemlji u ovom vremenu, možemo očekivati nevolje razne vrste, do ponovnoga Gospodnjega dolaska. To nam donosi i Katekizam Katoličke Crkve: Sadašnje je vrijeme, po Gospodinu, vrijeme Duha i svjedočenja, ali i vrijeme još obilježeno ‘nevoljom’ i kušnjom zla koja ne štedi ni Crkvu i započinje borbe posljednjih vremena. To je vrijeme iščekivanja i bdijenja. O ljudskim nevoljama imamo danas izravne primjere u životu svetih ljudi, kao što su prorok Ilija, sveti Pavao i ostali Isusovi učenici.
Dođe Ilija na Božje brdo Horeb, uđe u neku pećinu i prenoći u njoj, donosi Prva knjiga o Kraljevima. Sveti Ilija je Božji čovjek i prorok rodom iz Tišbe. Živio je u 9. stoljeću pr. Krista, u vrijeme kralja Ahaba i kraljice Izabele. Kraljica je poganka Feničanka i uvodi štovanje Baala, poganskoga boga. Zavela je i narod za sobom. Nitko ne sluša proroka Iliju niti njegovu poruku. Čak je došlo dotle da ga kraljica Izabela hoće pogubiti jer je Ilija pogubio Baalove svećenike na brdu Karmelu. Šalje za njim vojsku da ga uhvate i ubiju. Bježi Ilija u pustinju da se spasi. Sav umoran i iscrpljen: Sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: ‘Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih’, piše u Prvoj knjizi o Kraljevima i nastavlja kako ga Gospodin siti kruhom i vodom, poučava i hrabri: Što ćeš ovdje, Ilija? Vrati se svojoj ulozi i svom poslu, među narodom: Idi, vrati se istim putem u damašćansku pustinju. Božji plan treba ostvariti, svoju ulogu treba ispuniti, pa i uz mnoge nevolje. Te nevolje će dobro iskusiti i sveti Pavao.
Htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, piše sv. Pavao Rimljanima. Prošao je veliki put obraćenja: od progonitelja kršćana do najgorljivijega propovjednika Isusova evanđelja, posebice među poganima. Upoznao je Isusa Sina Božjega. Primio je pomazanje odozgor, primio je Duha Svetoga. Jako je patio za svojim židovskim narodom u rimskom zatvoru, malo prije mučeničke smrti. Velika je to bila nevolja za Pavla što je njegov židovski narod ostao izvan evanđelja. Bilo mu je žao njegova naroda i zato piše kršćanima u Rimu: U svom srcu nosim duboku i trajnu bol. Njegova ljubav prema svom narodu je neograničena jer je znao prednosti Izabranoga naroda i onaj posebni odnos Izraelaca s Bogom. Spreman je sebe žrtvovati, a da njegov narod dođe do spoznaje spasenja u Isusu Kristu: Želio bih da ja osobno budem određen za uništenje, odijeljen od Krista, za svoju braću, za svoju rodbinu po tijelu. Svoju patnju i nevolju je doživljavao kao svoju službu u Kristovoj Crkvi, da dopuni ono što ne dostaje Kristovim mukama za Tijelo Kristovo, a to je Crkva. To će napisati kršćanima u gradu Kolosi: Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas – i tako u svom tijelu dopunjujem što nedostaje Kristovim mukama – za Tijelo njegovo, koje je Crkva. I svatko od nas treba dopuniti ono što nedostaje mukama Kristovim u njegovoj Crkvi. To znači treba nositi svoj životni križ koji te je zapao. Život učenika je životni put Učitelja u našoj Crkvi. I u toj Crkvi svaki vjernik dopunjuje svojom nevoljom i patnjom ono što nedostaje mukama Kristovim, za cijelu Crkvu, kako nam poručuje i II. vatikanski sabor u dekretu O misijskoj djelatnosti Crkve: Stoga Crkva treba da, poticana Duhom Kristovim, korača istim putem kojim je koračao sam Krist, naime putem siromaštva, posluha, služenja i žrtvovanja samoga sebe do smrti, iz koje je po svome uskrsnuću izišao kao pobjednik. Tako su u nadi hodali svi apostoli koji su mnogim iskušenjima i mukama dopunjali ono što nedostaje Kristovim mukama, za Tijelo njegovo, koje je Crkva. Nijednom Isusovom učeniku nije lako razumjeti nevolju i patnju, posebice kad se suoči s iskušenjima, sa strahom kao što je to doživio apostol Petar na moru. Pošao je hodati po moru kao Isus, ali je posumnjao. Nije imao dovoljno čvrstu vjeru u ono što mu je Isus rekao: Dođi!
Malovjerni, zašto si posumnjao, reče Isus Petru, a zapisa sv. Matej. Vjera spašava, i to vjera u Boga živoga. Ilijino razočaranje među ljudima i prepuštanje u ruke Božje: Uzmi dušu moju, dobiva odgovor od Gospodina: Odmori se i vrati se poslu svom među narodom i pred kraljem. Petrov vapaj: Spašavaj, Gospodine, dobio je odgovor u ispruženoj ruci Isusovoj koja ga je prihvatila. Mučenička smrt tisuće i tisuće kršćana dobila je odgovor u slavi oko prijestolja Božjega u bijelim haljinama. Sjećam se kad sam kao učenik putovao u vlaku kad je ušao čovjek sa štakama. Svi su ga pogledali, a jedan će u vlaku naglas: Eh, zdravlje je najveće bogatstvo. Sakati se nasmija i uzvrati: Ne! – Za mene je vjera najveće bogatstvo. Da nije vjere u Boga, davno bih se ubio. Vjera daje smisao mojim patnjama. Da! Živa vjera u uskrsloga Krista daje smisao svim našim nevoljama i patnjama. Veliki košarkaš Josip Đerđa reče prije 50 godina: Nisam se u crkvi ženio zbog neke tradicije ili lijepih običaja, nego što u vjeri nalazim duhovni mir. Vjera daje snagu u teškim trenutcima života i pruža odgovore na teška pitanja čovjekove sudbine.
Fra Ante Pranjić Pilipović
