Isus uze pet kruhova i dvije ribe, dade učenicima a učenici mnoštvu, zapisa sv. Matej. Kruh je najosnovnija hrana za održanje života. Bio je poštivan u svim religijama i civilizacijama. Kruh se kao žrtva prinosio bogovima. Židovi su imali blagdan beskvasnih kruhova. Još u Starom zavjetu prinosili su Židovi Bogu kruh prvina žetvenih plodova, a propis je bio u Levitskom zakoniku: Na Pedesetnicu prinesite Gospodinu novu žrtvu. Donesite iz svojih stanova po dva kruha za žrtvu prikaznicu. U pustinji kad je glad uhvatila Izraelce pomaže im Gospodin, donosi knjiga Izlaska: Tada reče Jahve Mojsiju: ‘Učinit ću da vam daždi kruh s neba’. Skupljali su manu po zemlji. Ta mana u pustinji bit će pralik euharistije ili istinskoga kruha s neba u Novom zavjetu. Krist daje kruhu novo značenje. Želio je nasititi i glad čovjekova trbuha i glad njegova srca. Donosi hranu ne samo za tijelo nego donosi hranu i za život vječni. Otvoreno će reći Židovima da je on onaj koga šalje Otac nebeski, kako piše sv. Ivan: Zaista, zaista, kažem vam – odvrati im Isus – nije vam Mojsije dao kruh s neba; naprotiv Otac moj vam daje pravi kruh s neba. A taj kruh s neba je On koji je sišao s neba, nastavlja sv. Ivan: Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti, reče Isus mnoštvu naroda.
Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje. Ovo činite na moju uspomenu, naloži Isus apostolima, a zapisa sv. Luka. Kruh s neba je tijelo Sina Božjega. Na Posljednjoj večeri kruh je bio znak Isusove žrtve na križu. U svetoj misi kruh je uz vino žrtveni prinos koji nakon pretvorbe postaje vidljivim znakom Kristove prisutnosti. Sve se to događa Božjom Riječju. Kršćanska službena molitva ili euharistija je sastavljena od Riječi Božje te kruha i vina. To su božanska Pisma i Gospodinovo Tijelo. Zato kršćanska zajednica ili Crkva časti oboje skupa. Piše II. vatikanski sabor u dokumentu Božanska riječ: Crkva je uvijek častila božanska Pisma kao i samo Gospodinovo Tijelo, budući da – osobito u svetoj liturgiji – ne prestaje uzimati i pružati vjernicima kruh života tako sa stola riječi Božje kako sa stola Tijela Kristova. Isusu je stalo do potpunoga čovjeka. Donosi pomoć tijelu i duši. Štiti ljudsko tijelo, hraneći ga i liječeći ga, kako donosi sv. Matej: On, kad iziđe iz lađice, vidje silan narod i sažali se nad njim te mu ozdravi bolesnike. Večer je došla, a svijet je još slušao Isusa. Bili su gladni, ali im je duša bila gladnija Isusove riječi o kraljevstvu nebeskom. Doživjeli su u Isusu ono sveto i božansko. S njim su cijeli dan gladni i žedni. Isus ih nije ostavio gladne u pustom kraju. Pokazat će božansku moć i nahraniti ih, piše sv. Matej: A jelo je oko pet tisuća ljudi, osim žena i djece.
Narod pohrli pješice za Isusom iz gradova, piše sv. Matej. Glad duše je zahvatila i suvremeni svijet. Duhovno siromaštvo je na svakom koraku. Ljudsku dušu treba nahraniti. Ljudi su često u mnoštvu na ulici, sportskim terenima, trgovačkim centrima, kolodvorima, uzletištima, ali čovjek je sam. Čovjek se čovjeku otuđio. To su današnje pustinje. Velike gužve i mnoštvo ljudi, ali nigdje čovjeka. Nitko se ne osvrće na to kako je čovjeku pri srcu i u duši. Nikoga nije briga za tebe. A čovjek sve više zaboravlja onoga komu je stalo do čovjeka, zaboravlja Stvoritelja, zaboravlja Isusa Krista. A Isus Krist, bilježi sv. Matej: kad iziđe iz lađice, vidje silan narod i sažali se nad narodom te mu ozdravi bolesnike. Ozdravi, Gospodine, gladne i žedne duše današnjih ljudi. Svojim živim kruhom s neba nahrani ranjene ljudske duše i svojim Svetim Duhom okrijepi malaksale snage.
Dajte im vi jesti, reče Isus apostolima, zapisa sv. Matej. Kruh gladnih je pravo siromašnih. Euharistija i karitas su zadaća Kristove Crkve u svijetu u kojemu jedna trećina ljudi nema dovoljno za svakodnevni normalan život. Nisu gladni zato što im Bog nije dao. Gladni su zato što ljudi ne znaju dijeliti. Oskudijevaju zato što ljudi prodaju i zarađuju na svojim suviškovima. Pohlepni su i gramzljivi za gomilanjem dobara, dok drugi nemaju ni najosnovnije za život. Kako često mole „kruh naš svagdašnji”, a ne čine ništa da ‘moj kruh’ postane ‘naš kruh’. Često se ponavlja povijest škrtoga bogataša i siromašnoga Lazara, kako donosi sv. Luka. Oko milijardu ljudi preko dana nema što pojesti. Godišnje od gladi umire preko 20 milijuna osoba po Africi, Aziji i Južnoj Americi. A Isus nam poručuje: Dajte im vi jesti! Mislimo li na siromašnije od sebe i na gladne, koji nemaju ništa? Bogu hvala, mi imamo dovoljno, ako ne i previše za tjelesni život. Pet kruhova i dvije ribe je sve što su apostoli imali. Apostoli postupaju sasvim ljudski, kao što bismo, vjerojatno, i mi postupili. Rekoše Isusu, zapisa sv. Matej: Otpusti svijet da ide u sela da kupi hrane. Zanimljivo je kako im Isus odgovara: Dajte im vi jesti, piše sv. Matej. I tek kad su apostoli stavili svoje jelo, tih pet kruhova i dvije ribe na raspolaganje, Isus čini čudo: Uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo te blagoslovi i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu. Svi jedoše i nasitiše se. Pokupiše što preteče: punih dvanaest košara ulomaka, bilježi sv. Matej. Bog je učinio svoje. Kad čovjek stavi ono svoje malo u Božje ruke, tada Bog čini čudesno i veliko. Povećava čovjekovu radost i život. Ovo čudo je slika i priprema naše euharistije. Crkva ili zajednica vjernika slavi u svetoj misi svemogućega Boga. Navješćuje Božje spasenje i dijeli sakramente za ljudsko spasenje. Euharistija je sastanak Božjega naroda s Kristom uskrslim u evanđelju, u znakovima, u svetoj pričesti, i u susretu jednih s drugima: Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima, kaže Isus apostolima, a sv. Matej zapisa. Isus suosjeća s mnoštvom, ima srce za svakoga čovjeka. Brine se za ljudsku dušu ostavljajući sebe za hranu vjernicima na Posljednjoj večeri. Ali taj euharistijski kruh traži da imamo i kruha za gladne, kako donosi sv. Matej: Isus iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim.
Fra Ante Pranjić Pilipović
