Nadasmo se da je on onaj koji ima otkupiti Izraela, zapisa sv. Luka riječi dvojice razočaranih Isusovih učenika. Oni nisu prepoznali uskrslog Isusu na putu u Emaus. Isus je iskoristio tu priliku i protumači im što u svim Pismima ima o njemu, bilježi sv. Luka i dodaje što se odvija u duši učenika, dok su slušali Isusove riječi. Čudili su se: Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio. Put i putovanje su simboli ljudskoga života u svetopisamskim izvještajima. Psalam 37. poručuje: Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj, i on će sve voditi. Zato: U Gospodina se uzdaj i drži se puta njegova: on će te uzvisiti i baštinit ćeš zemlju. Ali, onaj koji se ne drži puta Gospodnjega, Gospodin ga opominje kao što opominje nevjerni Izrael: ali vi ste s puta zašli, poručuje prorok Malahija i zato učinih i da vas preziru i ponižavaju svi narodi, jer putova se mojih vi držali niste. Evanđelist Marko bilježi kako Ivan Krstitelj priprema put za dolazak Mesije: Pripravite put Gospodnji, poravnajte mu staze. A sam Isus će reći za sebe: Ja sam put, istina i život, bilježi sv. Ivan. Da bi čovjek mogao ići Božjim putem, živjeti po Božjim zapovijedima, često mu je potreban nadnaravni Božji dar ili milost – lat. gratia, grč. haris.
Milost je nezaslužen i nezasluživ dar Božji. Taj dar Bog daje ljudima za duhovnu izgradnju i konačno spasenje. Katekizam Katoličke Crkve piše: Milost je sudjelovanje u Božjem životu; ona nas uvodi u intimnost trojstvenoga života. Po krštenju kršćanin sudjeluje u milosti Krista koji je Glava svoga Tijela. Kao „posinak” i on može Boga nazvati „Ocem”, u jedinstvu sa Sinom jedinorođenim. On prima život Duha koji je u njemu, ulijeva ljubav i oblikuje Crkvu. Čovjek koji prihvaća Božji dar milosti i s njom surađuje osmislit će svoj život i svoje djelovanje. Osmišljeno življenje je vrlo važno. Što vrijednoga čovjek doživljava i što vrijednoga čini? U čemu prolazi ljudski život i za koje vrednote živim svaki dan i svaki trenutak? Što je ono što je čovjeku sad važno i vrijedno? U ovom trenutku za nas vjernike je slavljenje svemogućega Boga. Ali, kad gledamo cjelokupni život, tada ga možemo usporediti s putovanjem. Živjeti znači biti na putu. Na tom životnom putu nailazimo na razne poteškoće. A najviša poteškoća današnjega čovjeka je upravo smisao njegova življenja i rada. Kako osmisliti sav trud, trku, znoj, bolest i smrt? Svaki čovjek nosi svoj životni križ. Ima li rješenja za te životne poteškoće? Evanđelje kaže da sve ima svoj smisao, pa čak i patnja i umiranje.
Patnja i umiranje su u planu vječne mudrosti. Zar se to ne čita iz poruke: Vi tražite razapetoga Isusa Nazarećanina. Uskrsnuo je, piše sv. Marko. Raspeti je živ – uskrsnuo je! To je događaj nedokučive snage i presudnoga značenja. To ne može ljudska riječ izreći. Tu ni znanost ne može dokazivati. O tome moramo slušati i razgovarati, poput dvojice učenika na putu u Emaus tijekom osam sati hoda. I u cijelom tom razgovoru, bez Božje pomoći, bez svjetla Duha Svetoga, čovjek ne može puno razumjeti. Uskrsnuće nadilazi ljudsku ograničenost i sposobnosti. Sjetimo se primjera iz evanđelja kako ni učenici ne raspoznaju uskrsloga Isusa. Magdalena je pomislila da vidi vrtlara. Žene ga traže među mrtvima. Apostoli pomisliše da vide duha. Dva učenika na putu u Emaus ga ne prepoznaše, iako im je srce gorjelo dok im je otkrivao Pisma nekoliko sati hoda. Duša je sretna i srce gori kad čovjek sluša Božju poruku. Vatra ili plamen obuzimaju dušu i srce. Jako je važno razgovarati i slušati Božji glas, kao ta dva učenika na putu u Emaus. Razgovarati s Bogom i jedni s drugima da bismo uočili rješenje naše prolaznosti i grešnosti. A razgovor s Bogom je molitva. U takvom razgovoru se otvore oči duše. Počinje se gledati očima žive vjere. S vjerom je razum sposoban shvatiti puno više i jače. S vjerom se može ići i preko patnje i uočiti kako ljubav pobjeđuje smrt. To je posebice jasno u Isusovu životu. I toga uskrsloga Krista treba tražiti i s njim biti na životnom putu i prepoznati Ga, poput dvojice učenika.
Prepoznati uskrsloga Isusa se ne može ako Ga ne tražimo. Opazimo u današnjem evanđelju u izvještaju apostola Luke: 1. Susret na putovanju; 2. Razgovor nekoliko sati i Isus im tumači Pisma; 3. Zavolješe Isusa i mole Ga: Ostani s nama! 4. Večer u Emausu i lomljenje kruha; 5. Učenici prepoznaše Isusa i vraćaju se svjedočiti Uskrsloga u 24 poglavlju od 31.-35. retka. Izliječeni su od sumnje, ali puni vjere i radosti. Tu se rodilo njihovo veliko pouzdanje u događaju koji izvede Bog u Isusu iz Nazareta. Na Kristovu uskrsnuću počiva naše pouzdanje.
Pouzdanje je u Boga koji daje život, i u Božje djelo, koje pobjeđuje smrt, a ne u ljudsku moć i znanje. Uskrs nam kaže da je Bog učinio nešto veličanstveno upravo ondje gdje je čovjek nemoćan: Bog je pobijedio smrt. Svima daruje život vječni. Samo treba otvoriti vrata svoje duše da je zahvati Božja milost, da preko nje djeluje Duh Božji. Slikar naslikao sliku kuće s vratima, a nema ručke na vratima. Dječak pita oca kako će Isus otvoriti kad nema ručke. Otac tumači sinu da se vrata moraju otvoriti iznutra. Ti si taj koji otvaraš vrata svoga života da Krist može ući u tvoj život. Treba se dogoditi taj susret tebe i uskrsloga Krista. Susresti Krista je potrebno. Ali čovjek Ga često teško prepoznaje. Nekad ide uz nas cijeli dan, a ne vidimo ga. Često nam govori preko roditelja, prijatelja, učitelja, ali ga ne prepoznajemo. I onda kad nam je najteže, Krist nam je najbliže jer razumije naše trpljenje. U najvećoj odbačenosti i osamljenosti Bog nam je tako blizu. I kad pomislimo da je na životnom putu sve izgubljeno, Božja milost počinje djelovati. Dolazi do zajedništva svemogućega Boga i slaboga čovjeka. Ostvaruje se ono: Na putu beznađa milost zahvaća.
Fra Ante Pranjić Pilipović
