Otvorio se novi bar – priča prijatelj prijatelju – i na otvorenju su bila samo djeca imućnika. Na pitanje o kojoj djeci imućnika se radi, ovaj mu reče da su to djeca odvjetnika, liječnika, tajkuna, političara i…keramičara. Naravno, keramičari su samo metafora za mnoga zanimanja koja su egzodusom stanovništva na Zapad postala deficitarna, a poklopilo se sa snaženjem turizma, općenito uslužnih djelatnosti i građevine.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Prije petnaestak godina su se ekonomski i tehnološki veleumovi zaklinjali u informacijske znanosti u uvjerenju da je to za mlade ljude jedino zanimanje koje donosi siguran posao i dobru zaradu. I onda je krenulo uvjerenje da sve ostalo neće donijeti sreće. U tom smjeru je gurano i školstvo da omogući što više elektroničke struke. Sve drugo, izuzev medicine se smatralo promašenim. Nisu ti ljudi pogriješili kada su proricali svijetlu budućnost elektronici, elektrotehnici i strojarstvu. Ali se promašilo sa zanatlijama kojih ima na lopate.
Nakon egzodusa radne snage, odjednom je nestalo raspoloživih konobara i kuhara, mehaničara i električara, zidara, fasadera i keramičara, vodoinstalatera, pastira, farmera, berača, čistača. Oni koji su ostali odjednom su bili zatrpani ponudama, shvatili da je potražnja daleko veća od ponude i počeli dizati cijene. Sada, tko god znade, bilo što, svojim rukama, ima posla i ima zarade.
I onda je vodoinstalater pretekao doktora, a konobar sveučilišnog profesora.
Donedavno je bio životni projekt zaposliti se kod države poslodavca. Svi su se, može se ustvrditi, sasvim opravdano nastojati ugurati do državnih jasala. Oni koji su se otisnuli u poduzetničke vode i uspjeli, mogli su birati radnike i plaćati ih onako po duši, a mnogi duše nisu imali. Kod privatnika smo mi djeca komunizma radili jer nismo ni pomišljali da pokrenemo vlastiti posao. Nas je ona država uvjeravala da će se ona za nas brinuti. Često nije, ali smo mislili da joj je to dužnost. Nova država nas je „iznevjerila“. Nema državnog posla za sve. Otpadaju oni koji nemaju nikog svog, politički angažman im je neshvatljiv i neprihvatljiv ili se ne znaju ili neće nikome umiljavati. To su oni kod kojih je, kako reče Kranjčević, kičma ko britva.
Je li došlo do obrata?! Postoje indicije da jeste. Jedan dan sam se našao za šankom sa svojim starim poznanikom. On je osjetio „blagodeti“ i javnoga i privatnoga. U razgovoru on izbaci retoričko pitanje-šta će zdrav, mlad i sposoban muškarac u općini ili županiji, ili školi. Šta će kada može dvostruko zaraditi radeći samostalno ili kod nekih poduzetnika. Zanemarit ću patrijarhalno-možda-šovinističku izjavu da su to poslovi za žene, pa koliko zarade zarade. Taj posao je iz poniženja za muškarca…
Došlo vrijeme da se znatno više može zaraditi kod privatnika poslodavaca nego kod države poslodavca. I to je dobro ili barem je dobro da se socijalna vaga naginje na ovu nedržavnu stranu.
Ali. Uvijek ima ali. Vrlo brzo ćemo doći u opasnost, ako već nismo, da neke poslove za državu neće imati tko obavljati. Ili, ako će imati, koje sposobnosti će ti ljudi imati. Je li već na sceni negativna selekcija u kojoj će nesposobni i, budimo realni, lijeni biti državni aparat.
Nemam podataka, ali je očito da su djeca u srednjim školama izgubila interes za studije kada mogu odmah nakon srednje škole obavljati poslove bolje plaćene od onih s VSS-om. Ako su se izjednačili doktor i keramičar, ipak je bolje keramičar; započneš najmanje šest godina ranije, približno isto zarađuješ i manje je stresna nakrivo postavljena pločica od nakrivo izvedenog kirurškog zahvata.
Sve su češće razmirice između učitelja i djece koja neće učiti, a idu u školu koju su odabrali roditelji, a ne oni. Djeca stvari pojednostavljuju, a signali društva su da dugotrajno školovanje nije isplativo. I roditeljima je jasno da se trenutno bolje prolazi s manje obrazovanja, ali ih brine da tako neće ostati.
Na jesen su upisi u srednje škole. Šta je bolje, pravo li keramika, medicina ili vodoinstalacije?
