– Da mi je se udat’, a da ni’ko ne zna – govorila je dvadesetdvogodišnja Ljuba prije svoje udaje.
Što je poželjela, to joj se i ostvarilo.
Jednoga proljetnog dana dogovorila se da će se naći sa svojim dvije godine starijim odabranikom i sumještaninom Jozom iz Kuka, s kojim je čuvala ovce po Podinama. Sastali su se kod parka u tadašnjem Duvnu, odakle su zajedno krenuli na vjenčanje.
U samostanu ih je dočekao fra Ferdo Vlašić, koji se nemalo iznenadio njihovoj brzoj odluci te ih uputio da se najprije vjenčaju kod matičara. Istoga dana, 26. travnja 1976. godine, uslijedilo je i crkveno vjenčanje, uz dva svjedoka i rođake, kumove Matu Juriča i Iku Jakića.
Valjalo je to i proslaviti pa su se mladenci sa svojim kumovima uputili u obližnji restoran kod staroga hotela.
– Materi mi je uvik bilo žao što mi na vinčanju nije bila sestra Luca…
– Ni moji o ovome nisu ništa znali. Dan ranije kriomice sam kod svojih izrizo cili prštu, a tako kriomice i kod Ljubinih. Kad smo došli kućama, svi su bili iznenađeni – dodaje Jozo.
Ljube, što si obukla toga značajnog dana? – pitamo je.
– Sive hlače i tamnozeleni sako. Oboje sam sama sašila. Da bi’ mogla kupit’ platno za hlače, orala sam cili jedan dan. Za sako je tribalo više pa sam jednoj ženi išla u prašku (drva) dva dana i dovezla ih na kolima – prisjeća se Ljuba.
Tek kasnije, točnije 13. svibnja iste godine, priredili su zajednički ručak i prigonili komaru.
Što je bilo u komari?
– Ćilimi, rute, 30 tkanih torbica (to sam davala narodu), ponjave, prtilice za čobanluk, biljac i srdžade.
Što su srdžade?
– I njih sam sama tkala, a na to me nagovorila mater, jer su sve cure iz Lipe, odakle je i ona rodom, tkale srdžade. One su se stavljale na zid iza kauča. Ritko ih je tko tada imao.
I tako je ovo dvoje ljudi doživjelo 50. obljetnicu bračnoga zajedništva.
Zlatni pir proslavili su ove nedjelje misom zahvalnicom na mjestu gdje su jedno drugome obećali ljubav i vjernost – u tomislavgradskoj bazilici. Za ovu svečanu prigodu obukli su i svoju narodnu nošnju.
Prigodne riječi za veliki jubilej uputio im je fra Antonio Petric.
Ljuba i Jozo roditelji su četvorice sinova koji danas žive u Švicarskoj, zemlji u kojoj su i oni boravili od 1991. do 2012. godine. Ponosni su i na svojih šestero unuka čijem se dolasku uvijek raduju.
Današnji jubilej slave u obiteljskom krugu i zajedničkom objedu u ramskom restoranu Laguna, a baka Ljuba zasigurno će ispričati kako se udala prije 50 godina, kako veru na ruci nikada nije skinula i kako je sačuvala svoj brak.
– Čim Jozo kaže da nešto triba, čašu vode ili bilo šta drugo, ja odma’ idem donit’. Nemam šta čekat’. A tako i on. Poštivamo se i razumimo se. On ne psuje i ne pije. A moram vam reć i da 50 godina prođe k’o dlanom o dlan. Nikad se nismo pošteno posvadili. Ne mogu ja jedan dan da ne govorimo, ali evo nešto se mislim da mi je se jednom posvadit – kroz smijeh kazuje Ljuba.
Slavljenicima od srca čestitamo veliki jubilej, uz želju da ih ljubav, poštovanje i razumijevanje prate još mnogo godina.
Zora Stanić /Tomislacity
