Prvo nas čitanje iz Knjige Izlaska vraća u Stari zavjet. Tamo se jasno kaže kako svaki pobožni Židov, koji je i sam bio rob i selilac, mora biti dobronaklon prema onima koji su robovi, pridošlice, nomadi, prognanici i sl. Židovi su osjetili tlačenje u Egiptu, pa iz toga trebaju izvući pouku da ne budu tlačitelji nikome, pogotovo ne udovicama i siročadi. Nije također dopušteno lihvarsko ponašanje s onim kome se posudi novac, tj. ne smiju mu se nametati kamate. Isto tako svaka posuđena stvar treba se vratiti istoga dana jer je potrebna svakome, pa nije dobro da na tom području vlada bezakonje. Ovo su sve konkretni savjeti kojih se trebao svatko pridržavati. Također je u ovome odlomku rečeno i to da je Bog milostiv. To znači pun je milosti koju dijeli ljudima kad mu se utječu u raznim svojim ovozemaljskim nevoljama. Po uzoru na Božju milostivost i mi se trebamo vladati u odnosu prema ljudima s kojima živimo.
Sv. Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima govori o onoj neopisivoj propovjedničkoj sreći i radosti što su oni postali nasljedovatelji apostolovi i svih onih koji su s njime propovijedali evanđelje u grčkim pokrajinama Makedoniji i Ahaji. I ne samo to. Solunjani su i Gospodinovi nasljedovatelji kao i Pavao. Obratili su se od poganskih idola i svih oblika praznovjerja te prigrlili riječ Božju “s radošću Duha Svetoga”. Prihvatili su Sina Božjega, koji je uskrišen od mrtvih i koji oslobađa svakoga tko u nj povjeruje od “gnjeva što dolazi”.
U evanđelju po Mateju imamo opet iskušavanje Isusa od zakonoznanaca. Oni su legalisti, pa u tom smislu i pitaju Isusa o najvećoj i najvažnijoj zapovijedi u Zakonu. Oni su imali svoja viđenja zakonskih propisa i više puta se događalo da su vršili neke nevažne zakonske propise a one bitne su javno kršili.
Isus je znao sve te njihove mane i smicalice, sve to njihovo licemjerje. No, jasno im je odgovorio na pitanje kako je najveća zapovijed ona koja govori o ljubavi prema Bogu i druga o ljubavi prema čovjeku.
Naime, tko ispravno štuje i ljubi Boga, znat će poštivati i čovjeka, bližnjega svoga. I obrnuto može vrijediti, ali ima i onih koji ljubeći čovjeka zaboravljaju Boga ili ne misle da time iskazuju ljubav prema Bogu. Čak ih to i ne zanima. To su razni humanisti.
Da bi čovjek bio cjelovit, potrebno je ono što Isus kaže, a to je ljubav prema Bogu i bližnjemu i to svim srcem i svom dušom. Isus ovdje ponavlja starozavjetne Božje odredbe, koje će on dokraja izvršiti i nas u tome poučiti. I zaista što bi to bilo najveće u životu od ljubavi prema Bogu i ljudima s kojima živimo?
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
