I ove uskrsne ili vazmene nedjelje slušat ćemo pomno Božju riječ da bismo duhovno ozdravili i rasli u vjeri, nadi i ljubavi. Riječ Božja je najbolji lijek za našu dušu i naše nevolje svagdašnje, koje dolaze u jatima, kako veli veliki Shakespaire.
U prvom čitanju iz Djela apostolskih (Dj 2,14.22.28) saznajemo u sažetu Petrovu govoru na Pedesetnicu ono najbitnije o Isusu Nazarećaninu, kojega je Bog Otac potvrdio silnim djelima i znamenjima, a jedno od najvećih njegovih znamenja jest uskrsnuće nakon trodnevnog boravka u grobu. Smrt je njime ovladala samo tri dana i nimalo više. On je poslije toga slavno uskrsnuo, a njegovo uskrsnuće nagovijestilo je novo razdoblje ljudske povijesti, otvorilo novu nadu i sve novo.
Psalam 16. donosi također novu vijest i neopisivu radost a to je da Gospodin neće pravedniku ostaviti dušu u Podzemlju niti će u grobu truleži osjetiti niti vidjeti. Čovjeku će biti pokazana punina radosti gledanja lica Božjega i blaženstva vječnoga.
Iz poslanice sv. Petra apostola (1 Pt 1,17-21) promišljamo ono o čemu razmišljamo često u svome životu, a to je da je Bog Otac nepristran u svojim suđenjima našim djelima. U duhu ove spoznaje potiče nas Petar da živimo u bogobojaznosti, ne u nekom obliku patološkog straha, nego u divljenju Božjim djelima i njegovoj neizmjernoj veličini, jednoti, trojstvenosti, svetosti, ljepoti, pravednosti… Oci su nam namrli isprazan oblik života, a Bog nam nudi obilje i ljepotu života po svome otkupljenju “dragocjenom krvlju Krista Jaganjca”, koji je očitovan prije postanka svijeta, a pojavio se nama u vremenu. On je stožer našega života.
U Evanđelju po Luki imamo onaj predivni izvještaj s puta u Emaus, gdje dvojica Isusovih učenika prepoznaju svoga Gospodina u lomljenju kruha, a dotle u razgovoru s njime nisu bili načistu tko je on. Oni su raspravljali o Kristu i svemu onome što se dogodilo s njime, a kad im se on ukazao, nisu ga odmah mogli prepoznati, nego je čin prepoznavanja uslijedio tek kad je izgovarao riječi blagoslova za vrijeme objeda u kući jednoga od njih. To je bilo neizmjerno jako sjećanje na one trenutke kad je Isus blagoslivljao jelo i umnožio ga toliko da je imalo što jesti mnoštvo od pet tisuća ljudi. A pogotovo su prepoznali da je On onaj koji je izgovorio riječi: Ovo je moje tijelo… Ovo je moja krv, za vrijeme Posljednje večere na Veliki četvrtak. To su bili najuzvišeniji znakovi prepoznavanja. Duh je onaj koji daje mogućnost prepoznavanja Preobraženoga.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
