U Dočanima je sve mirisalo na jesen. Drvene kačice su se punile trvenim sirom, bukarice ovčjom varenikom, u prančioku su se sušili lješnjaci i orasi, u žito ostavljale divlje kruške.
– Bit će ljuta zima, rodili lišnjaci! – prognozirala je strina Ivuša istresajući torbu prtilicu punu šumskih plodova – imat će se šta dici pružit za Materice.
Komušajući lješnjake pokoji bi zdrobila zubima na čemu joj je zavidjela stara susjeda koja je po cijele dane sjedila na suncu:
– I ja sam vaktile mogla zubom srsnut lišnjak, a sad nemam s čim, ostala mi u glavi još dva-tri krnjatka.
– Mene ne mere zapast otić u lišnjake – oglasi se Mara noseći u vreći posječeni kupus – ne smim ostavit Venku samu, gotova je rodit.
– Oće li mala napunit godinu dok se rodi drugo?– strina postavi pitanje koje su svi ponavljali tih dana, iako su svi znali odgovor– još nije proodala? Bome, u nje je baš kupus i dite?
Na trenutak zastane pa će prijekorno:
– Nu, ja joj se rugam, a u mene bilo troje u tri godine? Lanjsko, priklanjsko i od ove godine, znala sam reć u šali!
Dobroćudna strina Ivuša je često nasmijavala susjede šalama na svoj račun:
– Ne da mi se šutit, jezik brži od pameti. Volila bi da sam stentanija, ali mi nije dano?
U obitelji Plemića i Poljičaka se osjećala neka tiha zabrinutost pomiješana s radosnim iščekivanjem. U prijateljskom razgovoru oprezno su se iznosile potajne želje prija, Mare i Jage:
– Ako bude žensko nek joj nadiju Anka, u tetkino – spomenu Mara pred Jagom koristeći pravo glavne babe.
– Bolje bi bilo nadit Staka ili Neda, tako se zaustavljaju ženska dica – Jaga je u svojoj ograničenosti olako prianjala uz praznovjerje.
Ivan se nije obazirao na te priče, ali nije proturječio. Ono malo znanja što ga steče radeći kod fratara u Dubrovniku uvelike mu je oplemenilo mučnu svakodnevicu.
– Pusti kraju, Venka, babe ko babe. Naše su i dobre kakvi ima po svitu; druge u svašta viruju, gataju i čudinjaju naveliko? Naše se molitvom dobro brane od praznovirja, ali ga opet ima?
I Venka je učila od Ivana zahvaljujući Bogu na razumnom mužu koji nekom posebnom snagom nadilazi običajne prizemnosti.
I upravo onog dana kad se Mara spremala kiseliti kupus u veliku drvenu kacu, Venka se požali na oštru bol u križima:
– Ostavi kupus, a pristavi vodu i poruči po strinu Cvitu, ona je najvišćija pri porodu.
Kako je porod oduvijek bio poseban čin, u kući nastade metež. Dok su žene užurbano trčkarale, muškarci su bauljali uokolo sklanjajući se s puta. One pobožnije bi uzimale krunicu i molile. Bilo je to vrijeme kad su brojne žene umirale pri porodu.
Ivan se zatekao kod kuće, uzeo je u naručje malu Mariju i hrabrio Venku, na čeme su mu zamjerile seoske babice:
– Šta si se poplašio? Triba se udat i koja stara cura? – potjera ga iz kuće mlada kuma sklona crnom humoru.
Dolazak strine Cvite ublažio je Ivanovu strepnju. Mirnije je gledao prema zatvorenim kućnim vratima i vidno odahnuo kad je začuo dječji plač.
– Curica! – oglasi se strina s vrata – Bog joj dao zdravlje!
– Kako je Venka? – Ivan jedva upita od nekakva čudna ushićenja.
– Ne ćeš ostat udovac! – dobaci mlada kuma veselo i pohita zadovoljiti osobnu radoznalost pitanjem:
– Kako će joj bit ime?
– Nada! – spremno će Ivan grleći u naručju malu Mariju.
Iva Bagarić/Tomislavcity
