Radost došašća polako gospodari srcima vjernika dok tmurni oblaci i nevrijeme praćeno grmljavinom stvaraju apokaliptične prizore. Tako je to u prirodi, kao i u ljudskom životu. Izmjenjuju se dani radosti i dani tuge. Netko proživljava veselje, a netko svoju Golgotu. Tješi nas spoznaja o smislu patnje i nada u vječni život, to je istina očitovana u vjeri otaca, kroz vjekove.
Dođu teška vremena, pogode nepogode, bolest uzme danak i odnese drage osobe koje su nezamjenjive u obiteljskom gnijezdu. Zahladi oko srca, stegne u grlu i oko orosi, zaboli praznina. Nedostaju ubrani ljiljani i lijepe kate, branili su dom od hladnoće, branili su kuću od sivila.
Nebo je minulih dana plakalo i sakrivalo suze, oplakivalo otrgnutu ljubav, suosjećalo i grlilo drhtave ruke. Nebo je govorilo, a ljudi su šutjeli, zagledani u otvorene grobove.
Pišući ovu kolumnu, ne mogu se oteti potrebi progovoriti o osobama koje su ovog adventa otišle iz naše zemaljske blizine, „u sredini svojih dana“. Zaduži me ljubav i toplina drage prije Ljilje, susretljivost i pozitiva kuma Branka, a i mladost jedne Kate, mlade mame čijem su se povratku veselila dječica. Utrnulo se jedno prijateljstvo, osiromašilo kumstvo, prekinulo se jedno majčinstvo u cvatu. Život uistinu zna prirediti bol, oteti najdraže.
Ali!? Kad znamo kome živimo i kome umiremo, tuga i očaj nemaju zadnju riječ. Nada se javila prije dvije tisuće godina. Javlja se svake godine iznova paljenjem prve adventske svijeće. Najavljuje obećanu ljubav u malom Djetetu. Najavljuje svjetlo Jaslica što će rastjerati tamu mučne zbilje. Blago nama koji se uzdamo u Nj.
– Isplati se i umrijeti! – reče jedan čovjek ozarena lica poslije mise zadušnice, ponukam snagom izgovorenih riječi i mnoštvom ljudi na ispraćaju.
– Kad iza tebe ostane lijep trag i čestita djeca – nadoveza se njegov prijatelj – a svi ćemo jednom Gore sklopljenih ruku. Smrt je jedina pravda na zemlji.
Takvo poimanje smrti, u našem kraju, znak je vjerničke zrelosti, plod razuma i zdrave vjere.
Uistinu i smrt može ohrabriti, ukazati na ljudsku nemoć i Božju svemoć. Pogled prema Nebu blaži tugu i ulijeva nadu po kojoj otrgnuti ljiljani rese nebeske visine.
I kako Šimić opjeva svoj naslućivani odlazak, tako mu i mi trebamo ići u susret, s uvjerenjem „na svom koncu, mjesto u prah, prijeđi sav u zvijezde!“
Iva Bagarić/Tomislavcity
