Pretpostavljam da je svatko imao svoju prvu ljubav. Prva ljubav je luckasta, smiješna i uglavnom neuspješna, ali je se itekako sjećamo. I kad je nakon puno godina sretnemo, u nama zatreperi buket uspomena. Redaju se slike dragih ili tužnih prizora, zažubori rijeka i poteče stihovima neke pjesme, zamiriše njezin parfem, a jedna lipanjska noć po nebu prospe zvijezde. I popije se neko vino, pa se tuguje i pati i misli da to nikada neće proći. Ali ipak prođe i dođu neke nove ljubavi, a među njima i ona prava ili ona za koju barem mislimo da je prava.
Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/Tomislavcity
Junak ove naše priče imao je neobično iskustvo. Nakon skoro tri desetljeća slučajno je sreo svoju prvu ljubav, s kojom je dogovorio i randes. Zamislimo jedan veći grad, jednu školu kraj koje se nalazi park i u parku klupa. I njih dvoje nakon toliko godina sjede na toj klupi i razgovaraju:
ON: „Ti si moja prva ljubav, zar se ne sjećaš?“
ONA: „Sjećam se, ali ti nisi bio moja prva ljubav.“
ON: „A sjećaš li se kako sam ti na ovoj klupi jedne davne lipanjske noći priznao da te volim, a ti si se samo nasmiješila i rekla: `Sve je to samo san`.“
ONA: „Varaš se, nije to bila lipanjska, nego srpanjska noć i nisam ti rekla ni „ne“, ni „da“. I jako dobro se sjećam da se nisi usudio ni poljubiti me.“
ON: „A što bi se dogodilo da sam te poljubio?“
ONA: „Vjerojatno bi nebo palo na zemlju i svijet više nikad ne bi bio isti… Ma šalim se, ali ću biti iskrena, da si imao hrabrosti poljubiti me, prepustila bih se…“
ON: „Napisao sam ti pjesmu.“
ONA: „Nisam znala za to, zašto mi nisi rekao?“
ON: „Pa pjesma je nastala kad sam već bio daleko od tebe. Ide otprilike ovako:
Bila si prve usne, dotaknute na postelji od noći nezaboravne,
Prva kosa prosuta po nježnom uzglavlju proljeća,
I prvi ljubavni stih, bijel kao tvoje ime,
bačen u plavičastu izmaglicu ljubavi.
O kako mi samo posta hladno
od trenutka u kojem ti rekoh da te volim.
Još drhtim od studeni, slušajući tramvaje, tople i nemilosrdne, kako te odnose alejom što odišu hladnom bojom zvijezda…`“
ONA: „Lijepo zvuči, ne pišeš loše, ali jesam li ti rekla da me nisi poljubio i da ti nisam rekla ni „da“ ni „ne“. No, nastavi, da čujem dalje…“
ON: „Pokušavam te pratiti.
Prelaziš cestu, pa travnjak,
pa okrnjeni trotoar, pa most…
Na mostu gubim te u šapatu umorne rijeke.
Uvijek sam gubio na mostovima...`
Ne znam kako ide dalje, ne mogu se sjetiti.“
ONA: „Dobro gubitniče na mostovima, koliko se sjećam nikada i nigdje me nisi pratio. Ali lijepo je sve to čuti.“
ON: „Dugo sam osjećao miris tvoga parfema. Čini mi se `Vanderbilt`.“
ONA: „Pogrešno. U to vrijeme koristila sam `Opium` i slušala kako mi uz gitaru pjevaš: `Džuuuli`, `Jedina moja`, `Krivo je more` i onu dosadnu `Uličnu svjetiljku`. I danas kad je čujem, dođe mi da razbijem prvu svjetiljku na koju naiđem.“
ON: (Gleda na sat) „Uh, kako vrijeme brzo prolazi. Drago mi je što smo se sreli, ali sada zaista moram poći.“
ONA: (Uzdahnu s olakšanjem) „Ne mogu ti reći koliko mi je drago što te ponovo vidim, ali i ja imam neodgodivih obveza.“
I tako se njih dvoje u parku na klupi rastaju, kurtoazno razmjenjuju brojeve telefona, iako znaju da se možda nikada više neće sresti, a ni čuti.
ON (Za sebe): „Bože, pa zar sam ja u ovu ženu bio zaljubljen? Nije mi uopće privlačna i ne znam što bih s njom više pričao. Kao da sam sreo potpuno drugu osobu. Ne bih je nazvao ni u ludilu. Nimalo ne zavidim njezinom suprugu.“
ONA (Za sebe): „Katastrofa! Osijedio, udebljao se, ostario… A prilično je i gnjavio s onom svojom blesavom pjesmom. Kao da to mene zanima. Ne pada mi na pamet nazvati ga. I uopće ne zavidim njegovoj ženi.“
Foto: Ilustracija
