Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/Tomislavcity
Ideja nije originalna. Ova priča o ljudskom prihvaćanju i neprihvaćanju već je ispričana na milijun načina. Da se razumijemo, glavni junak priče nisam ja, iz jednostavnoga razloga što ja ni u priči ne mogu biti junak. Recimo da su mi ovu priču ispričali neki ljudi koje vi jako dobro poznajete, ali žele ostati anonimni. Pa krenimo redom:
Kaže ona njemu:
– Danas ćemo ići kod mojih. Treba mome bratu srediti nešto u Općini, a ti znaš kako se to radi… Ovaj luster ništa ne valja, trebalo bi ga promijeniti… Bože dragi, u nas što god visi, to i opada… Previše trošiš na cigare i kladionicu… Uskoro nam stiže rata kredita… Zašto se ne obriješ, što si tako zapušten? A što ćemo danas za ručak?
On odgovara:
– Mogli bi malo kiseloga kupusa i bravetine.
Ona će na to:
– Uh, fuj, nećemo to. Znaš da to uopće ne volim, naručit ćemo pizzu.
I usput dodaje:
– Mogli bismo onaj tvoj mobitel koji ne koristiš pokloniti mome rođaku.
I tako ona cijeli dan predlaže što bi on sve mogao i trebao učiniti. Na njegovu sreću dođe vrijeme za spavanje. I da ne duljim, oni odoše u krevet.
On joj govori:
– Mogli bi se večeras jako, jako voljeti…
Ona šuti, a on pretpostavlja da je šutnja znak odobravanja, te čini sve da dođe do strasnoga voljenja. No, kada je pomislio da će to biti upravo to, ona zastane i kroz suze mu reče:
– Znaš dragi, ja sad ne mogu, loše se osjećam. Ali mi se volimo i moraš me razumjeti. Molim te prihvati me onakvu kakva jesam.
On zanijemi i za sebe promrmlja:
– A kakva jesi, sto ti ženskih sunaca!
Iz očaja gromko ispusti vjetar, okrenu joj leđa i napravi se da spava. Osvanu novi dan, a ona nastavi sa svojim prijedlozima.
– Znaš, dragi, mogli bi danas otići u kupovinu. Napravila sam popis svega što mi treba.
Za divno čudo on to zdušno prihvati, s dozom skrivenoga veselja:
– Da, draga. Kupit ćemo sve što ti treba i još više. Nisam ti rekao da sam dobio lijep iznos na kladionici.
I tako njih dvoje hodaju po trgovinama, a ona kupuje sitnice s popisa. U jednom trenutku on joj reče:
– Znaš, odavno ti nisam ništa kupio. Idemo u trgovinu markirane odjeće i nakita, pa izaberi što ti srce želi. Ne gledaj koliko košta. Sve ću ti kupiti.
I bi tako. Ona je izabrala dva para cipela, jednu svečanu haljinu, najnoviju markiranu torbicu i šešir. Zatim je zastala… On joj reče:
– Samo hrabro. Tako lijepoj ženi, u tako otmjenoj odjeći i obući, potreban je i savršen nakit.
Blistala je od ushićenja i sva ustreptala odabrala je prsten s dragim kamenom, te ogrlicu i naušnice u istome stilu.
– Je li to sve? – upita on.
– Naravno, dragi. Zaista si najbolji suprug na svijetu. Ali, bojim se da je ovo ipak za nas preskupo.
– Ne, draga moja. Ovo ne vrijedi ništa. I zato vrati sve te prnje i kinđurije na svoje mjesto. Znaš, nisam dobio na kladionici… Samo sam mislio da jesam, zajebala me Barcelona. I sama znaš da smo u financijskoj krizi. Ali mi se volimo i moraš me razumjeti. Molim te, prihvati me onakvog kakav jesam.
Što se dalje dogodilo, prosudite sami ili navedite u komentaru.
