Jedinstvo u ljubavi i zajedništvo u raznolikosti počivaju na Božanskoj ljubavi. A ljubav je, kaže poslanica Kološanima „veza savršene skladnosti!”, i jakosti Kristove Crkve, koju ni „vrata pakla neće (je) nadvladati”, piše sv. Matej. Ljubav Duha Božjega čini ono što je nemoguće ljudskoj sebičnosti i ograničenosti. Stvara jedinstvo i zajedništvo od različitih naroda, jezika i kultura, na raznim kontinentima, u raznim državama, u različita vremena i u raznim uvjetima. Svi ispovijedaju istu vjeru, svi obavljaju isto bogoštovlje, svi imaju temelj na apostolskom poslanju. Tako Kristova Crkva može biti samo jedna jer izvire iz ljubavi jednoga-trojstvenoga Boga. Utemeljitelj joj je jedinorođenac Sin Božji, Isus Krist. Duša joj je sila Duha Svetoga, koja u njoj prebiva i stvara zajedništvo svih. Tu ljubav Isus će izreći ovako: „Ja i Otac jedno smo”, piše sv. Ivan. Bog je jedan, a u tri božanske osobe. Bog trojstveni je zajedništvo u ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga. Jedna je ljubav u tri osobe. Tako uočavamo da su jedinstvo i ljubav bitne oznake Boga u kojega vjerujemo. To bi trebala biti i stvarnost naše Crkve. Zato upućuje Isus posljednju molitvu Ocu nebeskom prije svoje muke, da svi njegovi učenici budu jedno: „Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao!”, piše sv. Ivan. To je posljednja Isusova molitva ili dio oporuke koju ostavlja svojoj zajednici. Tu molitvu nazivamo i posljednja Isusova veliko-svećenička molitva ili ‘molitva pod zvijezdama’. Ide u širinu za sve. Ide u visinu prema Božjoj ljubavi. Silazi u dubinu i moli za sve koji će vjerovati u Krista po apostolskoj riječi sv. Ivana: „Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me, da svi budu jedno”. Vjernici su nositelji jedinstva ili razdora: u obitelji, u školi, u narodu, u Crkvi, u svijetu.
Podijeljenost u rasulu ljudske sebičnosti nastupa zbog manjka ljubavi. A manjak ljubavi je prisutnost grijeha. I tu onda nema jedinstva. U Bogu je potpuno jedinstvo i ljubav. Ljudima često nedostaje ljubavi i jedinstva. Duša u nama teži k jedinstvu, ali tijelo s nagonima nas razdvaja. Ljudska volja teži k sebi i dijeljenju. Još je sveti Pavao poticao Efežane na jedinstvo: „Nastojte sačuvati jedinstvo Duha, povezani mirom“. Ljudi stvore razdore. U tim razdorima može biti krivovjerja, otpadništva, odvajanja ili raskola. Dobro to uočavamo u povijesti kršćanstva. Vidimo rascjepkanost Kristovih učenika. Imamo tako mnogo zajednica koje se zovu Kristovima: katolici, pravoslavni, protestanti itd. U ovom svijetu kršteni ne čine ni jednu trećinu stanovništva na zemlji. Računaju da je preko 8 milijardi ljudi na svijetu. Tek su više od 2 milijarde kršteni i čuli su za evanđelje. U te dvije i pol milijarde spadaju katolici oko 1,4 milijarde, pravoslavni preko 500 milijuna i ostalo su mnogobrojne protestantske zajednice. Bilo bi jako važno kad bi bili jedna zajednica te dvije i pol milijarde koje primaju krštenje u ime Kristovo. Što je odvojilo ili razdvojilo? U najviše slučajeva su u pitanju ljudske volje i borba za vlašću. Politika je preko careva i kraljeva, od Rima do Carigrada, tražila svoj interes i miješala se u stvari vjere. To je slučaj pravoslavni i katolici. Ono ljudsko bilo je u pitanju i kad se radilo o anglikancima ili o kralju Henriku VIII. koji odvaja Englesku od Katoličke Crkve. Od anglikanaca nastaju stotine novih manjih zajednica po Americi, kao što su metodisti, baptisti itd. U 16. stoljeću Martin Luther odvaja pola Njemačke, Zwingli i Kalvin bogate kantone u Švicarskoj i tad imamo protestante, reformirane itd. Kad pojedinac uzme stvari vjere u svoje ruke i počne krojiti po svome u vjeri, tad nastaje raskol. U kršćanstvu mora biti učiteljstvo Crkve koje rješava stvari vjerovanja, da svi budu u Kristu.
Biti u Kristu znači stvarati jednu Crkvu. Krist je molio za jedinstvo svojih. Tko može ujediniti? Pokret ekumenizma nastoji približiti različitosti. Za ekumenizam su se zalagali pape: Pavao VI., sv. Ivan Pavao II., Benedikt XVI., kao i papa Franjo. Bili su svjesni te Isusove molitve za jedinstvo Crkve i da svi kršteni budu jedno. Mi ljudi lako zaboravimo da se odlomljena grana osuši, odvojena zraka nestane, odvojen potok presuši. To znači, odvojen od Krista bez sakramenata i molitve, gubiš vjeru i život vječni s Bogom. Bilo je puno kršćana koji su bili spremni dati svoj život za jedinstvo sv. Crkve. Sjetimo se mučenika sv. Stanislava, sv. Leopolda B. Mandića, mučenika Trećega Reicha Maxa Josefa Metzgera itd.
Max Josef Metzger je pogubljen 1944. godine. Nacisti nisu trpjeli katoličkoga svećenika, koji je bio veliki borac za mir i jedinstvo. U svoj dnevnik zapisuje: „Potpuno sam miran. Ponudio sam svoje tijelo za jedinstvo Crkve. Ako ga Bog primi, bit ću radostan”. Bio je svjestan koliko je zlo razdijeljenost među kršćanima. Osniva je bratstvo u Njemačkoj za ujedinjenje Luteranske i Katoličke Crkve. Postaje mučenik mira i jedinstva. Toliko je kršćanskih zajednica i crkava koje se međusobno sukobljavaju. Ne može se praviti raskole u ime Kristovo. Ne može se u ime Ljubavi ne ljubiti. Ne može se u ime Boga zlo činiti. Čovjek mora biti svjestan da je ljudsko sve prolazno.
Prolaznost u umiranju svijeta i čovjeka ovako će izraziti naš narod:
Vrijeme gradi niz Kotare kule. Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje.
Jedino što vrijeme ne razgrađuje je ono što se rađa i raste po Duhu Svetomu. Potrebni su darovi Duha Božjega. Posebice ovih dana je važna molitva u tišini svoje sobe, a i zajedno da Bog pošalje svoga Duha. Isus nam daje sigurnost: „Ne bojte se!”, piše sv. Ivan. I poručuje nam da nismo napušteni. Poslat će nam Duha Svetoga. Kristov duh će nas ujediniti i prosvijetliti. Krist je svjetlo naroda koje odsijeva na licu Crkve. Želi rasvijetliti sve narode, navješćujući evanđelje svakome stvorenju. On ujedinjuje u bogatstvu različitosti. Jača u ljudskoj slaboći. Prosvjetljuje u tami ovoga svijeta.
Oživljava suhe kosti i šalje svjetlo i snagu odozgora.
Fra Ante Pranjić Pilipović
