5. Nedjelja – Svjetlo i sol – Radost i nada
Svjetlo i sol su dva evanđeoska znaka onoga što je lijepo i radosno i onoga što je zdravo i nepokvarljivo. To je put za osam blaženstava o kojima smo razmišljali protekle nedjelje. To je put kako biti sretan i kako druge učiniti sretnima. To je put do evanđeoskoga ideala ili kraljevstva Božjega. Važna je ta poruka Svetoga pisma ili usporedba kad Isus kaže izravno svojim učenicima, a sv. Matej zapisa: Vi ste sol zemlji (…) Vi ste svjetlo svijetu, kao grad na gori i svijeća na svijećnjaku da svijetli svima u kući. Ta poruka treba posvjestiti vrednotu i svetost sakramenta krštenja, vjere i Duha Svetoga kojega se prima u ime Kristovo. S tom svetinjom vjernik postaje sol i svjetlost u svijetu. Zato ta poruka treba naći mjesto u srcu i životu krštenoga. Tim putem bi svjetlo kršćana donijelo radost u tamu ovoga svijeta i nepokvarljivost po ulicama lošega svijeta. A Isusova blaženstva bi se ostvarila.
Vi ste sol zemlje, donosi sv. Matej Isusove riječi. Sol ima važnu ulogu u svakodnevnom životu i prehrani. Sastoji se u većini od natrijeva klorida – NaCl. To je redovni i najzastupljeniji začin jelima. Stavlja se u 53 612 recepata za hranu, ali samo u određenoj mjeri. Sol je zauzimala važnu ulogu i u različitim religijama. U židovskom vjerovanju sol je posvećivala žrtvu. Plinije Stariji (23.-79.), rimski pisac i znanstvenik iz Coma, napisat će enciklopedijsko djelo u 37 knjiga Prirodoslovlje – Naturalis Historia. U tom djelu donosi rečenicu: Nihil esse utilius sale ac sole – Ništa nije korisnije od soli i sunca. Uviđamo to u svom svakodnevnom životu. Hrana nema ukusa i teka bez soli. Sol posuta po hrani čuva je od pokvarljivosti. Znači da je sol znak zdrave hrane. Stari su smatrali da sol u sebi nosi počelo vode i vatre. Ona je jedno iz dvoga: mora i sunca. U židovskom vjerovanju, sol je posvećivala žrtvu. Bio je propis u Levitskom zakonu: Ne ostavljaj svoje žrtve prinosnice bez soli Saveza sa svojim Bogom: sa svakim svojim prinosom prinosi i sol. U Starom zavjetu sol je znak Božjega saveza s njegovim narodom. Tako je sol u prenesenom značenju ono što Savez čuva valjanim i istinitim. Dolazimo do druge usporedbe, a to je svjetlo.
Vi ste svjetlo svijetu, zapisa sv. Matej Isusove riječi svojim učenicima. Isusovi učenici prihvaćaju Isusova Blaženstva. Prihvaćanjem Blaženstava, učenik postaje svjetlo koje rasvjetljuje ovaj svijet. A svjetlo učenika su dobra djela koja čine ti učenici. Ta dobra djela Isusovih učenika svijetle i blistaju i tako slave Oca nebeskoga. U prirodnom životu, svjetlo je toliko važno u životu da bez njega ne možemo živjeti ni mi, niti svemir. Ovdje ne idemo u fizičko objašnjavanje svjetlosti kao elektromagnetsko zračenje. Ovdje nam je važno poimanje svjetlosti u pozitivno biblijskom smislu. Na zemlji nema života bez sunca, koje daje toplinu i svjetlo. Daje uvjete da se može život razvijati. Sunce nije božanstvo, nego planet, stvorenje, ali je toliko važno u životu, kad nam svijetli, da se u SZ sam Bog – Jahve naziva svjetlom. Zatim se ta usporedba svjetla prenosi na Mojsijev Zakon, na Riječ Božju, na Mesija i na ‘izabrani narod’ koji je svjetlo poganima. U NZ svjetlo je Krist. O tome smo slušali na Svijećnicu. Zapravo je u Sinu Božjemu život i svjetlo za sve narode. Kristovi učenici bi trebali pronijeti to Kristovo svjetlo po cijelom svijetu da bude više radosti i nade. A ipak, vidimo da za mnoge krštene vrijedi onaj natpis s katedrale u Luebecku: Zovete me učiteljem, a ne slušate me! Svjetlom, a ne gledate me! Istinom, a ne vjerujete mi! Putom, a ne putujete njim! Životom, a ne žudite za mnom! Mudrim, a ne slijedite me! Lijepim, a ne ljubite me! Bogatim, a ne molite me! Vječnim, a ne čeznete za mnom! Milosrdnim, a ne uzdate se u mene! Svemoćnim, a ne štujete me! Pravednim! Plemenitim! Kršćani ne žive vrednote i svetinje koje su primili. Nekršteni ne primjećuju te vrednote. Kršteni ne ispunjavaju ulogu koju im je povjerio Gospodin. Gospodin Isus šalje apostole u cijeli svijet da donesu Radosnu vijest spasenja. Mi smo danas ti Kristovi učenici. Drugi vatikanski sabor poručuje krštenima da moramo držati povezanost Crkve s cijelim svijetom i u taj svijet donijeti radost i nadu.
Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, piše u koncilskom dokumentu Radost i nada.
Živjeti u svijetu, a ne biti od svijeta, nego donijeti načelo života, kao što piše Poslanica Diognetu iz drugoga stoljeća – c. 190. kršćanstva: Što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Duša je u cijelom tijelu, ali nije od tijela. Kršćanin je u svijetu, ali nije od svijeta. Duša nevidljiva čuva tijelo vidljivo. Kršćanstvo nevidljivo vjerom čuva svijet. Tijelo mrzi dušu radi užitaka. Duša je u tijelu kao u zatvoru, ali čuva tijelo. Duša je besmrtna u smrtnom tijelu. Slično je to sa solju koja se stapa s hranom. Ne vidiš je, ali sol je u hrani i daje joj ukus i tek. Osjetiš je i doživiš. Tako i kršćanin treba donijeti svijetu ono što je dobro i radosno. Sol nema svrhu u samoj sebi, nego učini drugima dobro i ugodno. Čuva od neraspadljivosti i nepokvarljivosti. Rastopi se da bi učinila dobro. Svjetlo ima sličnu ulogu kao i sol. Svijeća izgara da bi drugima svijetlila. U svijetu je često tama tuge i osamljenosti. Treba razbiti tu tamu. Potreban je svjetionik ispravnoga života u ovom svijetu gdje je nered i kaos u duši i tijelu suvremenoga čovjeka. Ovaj svijet zna biti hladan svijet. U takav svijet treba donijeti srdačnost, toplinu i zaštićenost. Albert Schweizer je liječeći bolesne bio svjetlo u afričkoj prašumi. Mahathma Gandhi je nosio svjetlo oslobođenja bez nasilja. Maria Goretti je bila svjetlo svom ubojici jer mu oprašta.
Majka Terezija je bila svjetlo u Kalkuti bolesnima i odbačenima.
Jesu li današnji kršćani sposobni svjedočiti darove koje su primili od Gospodina? Donose li radost i nadu ljudima oko sebe? Olakšavaju li život ljudima koje susreću? A trebali bi biti sol i svjetlo u ovom svijetu i donositi radost i nadu.
Fra Ante Pranjić Pilipović
