Put traženja i obraćenja bijaše trnovit put svjedočenja. Kad je Franjo trebao govoriti pred papom Honorijem III. prije skoro 800 godina sastavio mu je govor Ostijski biskup. Franjo je naučio taj govor napamet, ali kad je došao pred Papu sve je zaboravio. Prepustio se Duhu Božjem, da govori ono što Bog hoće i tako je zadivio i Papu i biskupe. Neka Duh Božji puše kako hoće i gdje hoće. Ono dobroga što činimo je od Boga, a ne od naše ljudske pameti. Slavimo Te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima, zapisa sv. Matej. A sv. Franjo je taj maleni koji je shvatio Božju mudrost i potpuno se prepustio Gospodinu. Prošao je dugi put traženja sebe i svoje uloge u planu Božjemu. To traženja je trajalo četiri godine. U 20. godini, nakon bitke Asiza i Perugie dospio je u zarobljeništvo. U zatvoru i bolesti započinje razmišljati o smislu svega. U 23. godini se vraća s križarskog puta. U snu čuje poruku: Franjo tko ti može dati više: gospodar ili sluga? Vraća se iz Spoleta kući. Hodočasti u Rim na grob sv. Petra. Skinuvši svilenu odjeću, umiješa se među prosjake. Na putu silazi s konja i ljubi gubavca kao brata. U 24. godini života u crkvici sv. Damjana čuje poruku s križa: Franjo, idi popravi moju kuću, koja se ruši. Popravlja tu kamenu crkvicu da bi zatim slušao evanđelje u crkvi Sv. Marije Anđeoske: Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrena, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, piše sv. Matej. Čuvši to, Franjo je uskliknuo: To je što tražim, to je što svim srcem želim. Konačno se uspio osloboditi svega i živjeti Kristovo evanđelje. Postao je malen i od svih najmanji, a Bog ga je obogatio. Ljudi su opazili i za života ga zvali „svetac“. I kažu da se svojim životom najbolje približio samom Kristu. Bio je najsličniji Kristu, pa i po 5 svetih rana na tijelu.
Svetac svih vremena je sv. Franjo, ne samo srednjeg vijeka, nego je vrlo suvremen i u naše doba, i kod katolika i kod nekatolika. Čak i sultan Malik al-Kamil 1219. god. nije mu skinuo glavu, nego mu rekao: Franjo dođi ponovo. Franjo je bio evanđeoski čovjek poniznosti. Htio je biti manji od svakog prosjaka i tako je i živio. Bio je čovjek molitve. Provodio je dan i noć u molitvi i razmatranju. On je čovjek pokore. Ne samo da je postio propisane postove od Crkve, nego je postio i četrdesetnice prije Božića i dane prije velikih blagdana, pa kad je i bolestan bio. Propovijedao je vjernicima samo uz dopuštenje mjesnog župnika. Splićanin Toma Arhiđakon je svjedok Franjina propovijedanja. Toma je bio student i slušao sv. Franju u Bologni. Napisao je to u svojoj knjizi o povijesti solinskih i splitskih biskupa i zapisao je ovako: Iste godine (1222.) na dan Bogorodičina uznesenja, kad sam bio u Bologni na studiju, vidio sam svetoga Franju kako drži propovijed na trgu pred gradskom palačom gdje se okupio gotovo čitav grad. A tema njegova govora bili su anđeli, ljudi i zli dusi. On je tako dobro i jasno izlagao o ta tri duha koji imaju razum, da su se mnogi učeni ljudi, koji su bili prisutni uvelike divili govoru jednostavna čovjeka. On nije, naime, nastupao kao propovjednik nego kao govornik u skupštini. Cijeli je sadržaj njegovih riječi bio usmjeren na to da ugasi neprijateljstva i da učvrsti dogovore o miru. Odjeća je njegova bila prljava, pojava je izazivala prezir a lice mu je bilo ružno. Ali Bog je njegovim riječima udijelio toliku djelotvornost da su mnoge plemićke obitelji, među kojima je bjesnila mržnja davnih neprijateljstava i prolijevalo se mnogo krvi, bile dovedene do primirja. Ljudi su prema njemu osjećali toliko poštovanje i odanost da su muškarci i žene hrpimice hrlili k njemu nastojeći barem dotaći resu na njegovoj haljini ili odnijeti komadić s njegovih dronjaka. Nije slučajno pokojni Papa uzeo ime Franjo. Često je u službenim primanjima govorio o Franjinu svijetlom primjeru. U godini milosrđa i posvećenog života, uputio je okružno pismo Laudato si – Hvaljen budi Gospodine prema riječima sv. Franje. Opazio je u sv. Franji osobu koja je uspjela shvatiti i živjeti cjelokupnost života s Bogom, s čovjekom, s prirodom i sa svemirom. Tako nam taj svetac može biti veliki uzor u osobnom životu i u odgoju drugih na putu prema nebu. A odgoj novih generacija je vrlo važan za našu budućnost. Profesor dr. Winfried Boehm piše u knjizi Povijest pedagogije da čovjek živi četiri različita odnosa: 1. odnos prema sebi, 2. prema drugima, 3. prema stvorenom svijetu i 4. prema Apsolutnome ili prema Bogu. Sv. Franjo je živio sva ta četiri odnosa: Najprije je nadišao svoju sebičnost. Zavladao je svojim nagonima i osjećajima. Izišao je iz sebe. Potpuno se prepustio svetom evanđelju. Zatim je opazio sirotinju i bolesne oko sebe. Služio im je. Mirio je zavađene. Boravio je u prirodi radi molitve. Kamen mu je bio krevet i uzglavlje. Za Franju je svako stvorenje bilo dar od Boga. Cijeli svijet i svako stvorenje u svijetu, za njega će sve biti brat i sestra. Brat čovjek i brat vuk. Sestra voda, sestra lastavica i sestra smrt, itd. Hvalio je Gospodina sa svime i u svemu. Razumljivo je da je 1979. god. papa Ivan Pavao II. proglasio sv. Franju zaštitnikom prirode i okoliša. A Franjo je sve to skupa usmjerio prema svevišnjem Bogu, pa je mogao reći: Bog moj, sve moje. Sve što imamo i sve što jesmo od Boga dolazi. Onaj tko ima Boga, taj ima sve, ima i budućnost.
Budućnost čovjeka je u Božjim rukama. A sveti Franjo će napisati u pismu svim vjernicima: O kako li su blaženi i blagoslovljeni svi koji ljube Gospodina te čine ono što govori Gospodin u Evanđelju (…) Ljubimo dakle Boga i štujmo ga čista srca i čiste pameti, jer on to nada sve traži. Vi se držite poruke Božje i ljubite Boga. Zato se i ne trebate bojati budućnosti već budite ljudi nade. Po zagovoru sv. Franje moći ćete s njim klicati: Bog moj i sve moje!
Fra Ante Pranjić Pilipović
