Isus ugleda slijepca od rođenja, zapisa sv. Ivan i nastavlja. Nije mogao ostaviti slijepca u tami, jer sam Isus reče za sebe: Dok sam na svijetu, svjetlo sam svijeta. Na tom slijepcu pokazat će djela Božja u subotu, usprkos mišljenju vjerskih vođa i njihovu sudu o slijepcu. Židovski propis je zabranjivao rad i liječenje subotom. Za vjerske službenike u Izraelu bijaše kriterij: Održava li netko Mojsijev zakon ili ne, to je značilo je li od Boga ili nije. Onaj tko krši najveći propis poštivanja subote, taj ne može biti od Boga. Nisu znali da je Isus, kao Sin Čovječji, gospodar i subote. A u ono vrijeme, sljepoća se smatrala prokletstvom, Božjom kaznom, i to zbog ljudske krivnje. Isus tumači apostolima: Slijepac nije slijep zbog grijeha, nego da se na njemu očituju djela Božja. Biti slijep znači biti u tami, u životnom mraku. Na svijetu je preko 15 milijuna slijepih. Preko 400 milijuna nosi naočale raznih vrsta. Što znači biti bez očnoga vida? Zatvori oči na trenutak i zamisli se da se više ne otvore. Kako bi živio bez vida?
Nikad ne bi razumio što je bjelina, ljepota poljskoga cvijeća, pučina mora itd. Ali još je teža sljepoća duše. Duša je slijepa kad ne vjeruje Bogu i ostaje u svojoj tami u svom grijehu. Slijepac od rođenja u susretu s Isusom je povjerovao i doživio novi život.
Vjerujem Gospodine, odgovori i pade pred njim ničice, zapisa sv. Ivan. Tako učini ozdravljeni slijepac pred Isusom. Ozdravio je tijelom, ali je i duša progledala. Povjerovao je u Isusa da je od Boga. Kad on ne bi bio od Boga, ne bi mogao ništa učiniti, nastavlja sv. Ivan. Sljepoća duše je raznovrsna. Ima ih toliko koliko i grijeha. Npr. srdžba ništi zajedništvo u riječima i pokretima. Mržnja uništava i razum. Zavist umanjuje vrijednost drugoga. Oholost skriva pogrješke, nedostatke itd. Ali oči vjere gledaju dalje. Oči vjere vide Krista, vide samoga sebe, vide događaje oko sebe. Isus pita slijepca koji je progledao: Vjeruješ li u Sina Čovječjega, piše sv. Ivan. A on reče: Vjerujem, Gospodine, i pade pred njim ničice. Naše povjerenje u Krista oslobađa nas od tolikih nastranosti, bolesti i lutanja. Vjera u Boga vodi u život koji Bog daje u vječnosti. Ova korizmena nedjelja bila je u prvoj Crkvi i druga provjera poznavanja Isusa Krista za katekumene ili pripravnike za krštenje.
Druga provjera poznavanja Isusa Krista za krštenje bila je vrlo važna. Kandidati su dolazili iz poganstva i pripremali se za krštenje kroz korizmeno vrijeme, da iziđu iz tame grijeha. A ljudi su više voljeli tamu, nego svjetlo, jer su im djela bila zla, zapisa sv. Ivan. Čovjek je sklon grijehu. Da bi se riješili tame grijeha, potrebno nam je Kristovo svjetlo. Crkva je željela znati jesu li su katekumeni razumjeli što žele kad postanu kršćani. Jesu li shvatili tko je za nas Isus Krist i koga prihvaćaju za spasitelja i učitelja. Cijelo korizmeno vrijeme je bilo vrijeme pripreme za krštenje. Na Čistu srijedu je pepeo bio znak prolaznosti. Na prvu korizmenu nedjelju je evanđelje o iskušenju i napasti. Na drugu korizmenu nedjelju je preobraženje na brdu Taboru. Božja slava i radost u Gospodinu su ono zadnje. Na treću korizmenu nedjelju je susret Isusa i Samarijanke na zdencu. Isus joj govori o živoj vodi iz koje se rađa za život vječni. Na ovu četvrtu korizmenu nedjelju pripravnici su trebali upoznati Isusa kao svjetlo koje prosvjetljuje nas i cijeli svijet. To je bio put do krštenja.
Krštenje je rasvjetljenje. Kršteni postaju prosvijetljeni – illuminati. Nestala je tama istočnoga grijeha pred Kristom koji je svjetlo u našoj duši. Kršteni su Božji izabranici. Oni gledaju drukčije na svijet i život. Preuzimajući krsnu svijeću, preuzimaju odgovornost u životu i radu. Svjetlo je znak dobra, bit života. Kod stvaranja čitamo u knjizi Postanka kako Bog stvara i reče: Neka bude svjetlost! I bi svjetlost. Prorok Izaija najavljuje: Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku. Sv. Ivan piše za Isusa da je Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na svijet. Sam će Isus za sebe reći, a sv. Ivan zapisati: Ja sam svjetlo svijeta. A onda će to prenijeti i na svoje učenike i reći im, a sv. Matej zapisa: Vi ste svjetlo svijetu. Zato, sv. Pavao piše Efežanima: Probudi se ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist. Otvori oči i pogledaj oko sebe i ispred sebe. Kroz stvorenja ćeš otkriti Boga koji je svjetlo. Mi smo kršteni, a kršteni bi trebali ići kao djeca svjetla. Jedna slijepa Židovka reče kršćaninu: Što ste učinili sa svjetlom vi koji nas gledate. Može li kršteni opravdati svoje krštenje? Je li svjestan vrijednosti u svom krštenju, kad je postao Božje dijete, kad je prosvijetljen – illuminat? Kako je velika ta radost! Inženjer informatike došao me zamoliti za krštenje.
Ozbiljan čovjek, ta imao je 40 godina. Pripremao sam ga nekoliko mjeseci. Kod samoga krštenja je plakao od sreće. Shvatio je važnost svoga krštenja. Doživljavao je što je postao u svetom krštenju: a postao je mali Krist. To je ono što mi često zaboravimo u svom životu. Što misliš, kad bi te netko u gradu susreo i nazvao: Ej, ti mali Kriste!? Zar ne bismo umrli od stida jer znamo kako smo često grješni, nepravedni i nedostojni Krista. Zato imamo ovo korizmeno vrijeme. Treba svoju tamu otjerati Kristovim svjetlom. Obnovi u sebi ono što je dobro. Pođi na svetu ispovijed i povrati onu ljepotu i čistoću duše koju si primio na svetom krštenju, kad si postao prosvijetljeni jer Krist te je prosvijetlio.
Fra Ante Pranjić Pilipović
